Kad god u nekom društvu bude govora o nekom od električnih automobila, mnogo je skeptika koji smatraju kako je takvim automobilima nemoguće putovati. I dok smo već u nekoliko navrata pokazali (i dokazali) kako to nije tako na području Hrvatske, sada, na početku sezone godišnjih odmora uputili smo se i izvan granica Lijepe Naše. Razmišljanja je bilo mnogo, ali odluka je vrlo brzo donesena. Zašto ne okružiti Hrvatsku te posjetiti sve zemlje s kojima imamo kopnenu granicu. Renault se već dugi niz godina bavi elektrifikacijom, pa nije čudno što smo za ovaj put odabrali Renault Megane E-Tech Electric. Aktualna, posljednja generacija modela Megane dolazi isključivo u električnom izdanju. Start je bio iz Samobora, uz u potpunosti napunjenu bateriju. Riječ je o izvedbi od 60kWh. Na samom startu putno je računalo pokazivalo doseg od 403 kilometra. Samobor se nalazi na 158 metara nadmorske visine, a glavni grad Slovenije na 137 metara više. Ne čini se mnogo, no putovanje prema Ljubljani ipak donosi brojne uzbrdice.
Na ovoj se dionici na tri benzinske postaje mogu pronaći i punjači za električne automobile. Dva su na Petrolu (CCS, CHAdeMO i Type 2), dok su na OMV-ovoj benzinskoj postaji Ionity punjači. Riječ je o dvaultra brza CCS punjača koji imaju sposobnost punjenja brzinom do 350 kW. Cijena je 0,79 EUR/kWh, odnosno 20 centi manje u slučaju da imate mjesečnu pretplatu od 11,99 eura. Nama to ipak nije bilo potrebno pa smo već za sati i pol od starta bili u centru Ljubljane. Ljubljana je iznimno dobro uređen grad. Prometnice su kvalitetne i uredne, i sve je posloženo prema nekom planu. Nema iznenađenja, sve je onako kako treba biti. U središtu grada nalazimo zavidan broj AC punionica. Dok je za neke potrebno koristiti neke od domaćih aplikacija, veliki dio njih moguće je koristiti i uz T-Com karticu koja nam je došla uz automobil. Ovaj grad nudi brojne zanimljivosti, no činjenica da smo "tanki s vremenom" nije nam ostavila mogućnost razgledavanja.
Dok smo napravili nekoliko fotografija, već je proteklo 45 minuta, pa smo nastavili put prema idućoj destinaciji. Izlazak iz grada je, kao i ulazak, bio brz. Već gotovo tri sata od starta znači i malu pauzu da se protegnu noge. To smo obavili pri izlasku iz grada, na benzinskoj postaji Lukovica pri Domžalah. Tu je i Petrolova punionica, pa smo iskoristili trenutak za nadopunu baterije. Punjenje smo pokrenuli uz maloprije spomenutu T-Com karticu, te za 30 minuta napravili nadopunu od 62% do 92% kapaciteta baterije.
Slovenija ima 74 grada, a put nas je dalje odveo do drugog po veličini – Maribora. Tu smo lagano napravili krug kroz grad te nastavili dalje put prema tromeđi Slovenije, Hrvatske i Mađarske. Iako smo "fulali" izlaz i na kratko ušli u Mađarsku, već smo se za desetak minuta ponovno nalazili u Hrvatskoj. Zahvaljujući činjenici da smo dio schengenske zone prelazak granice primjećuje se jedino po kućicama koje su se do nedavno koristile.
Oko 17.15 dolazimo u Mursko Središće gdje je nekoliko metara od graničnog prijelaza i Elen punionica za električne automobile. Djeluje kao da se dulje vrijeme nije koristila jer smo najprije s konektora trebali počistiti paučinu. Koristimo vrijeme za šetnju uz nabujalu Muru, no najezda komaraca ipak nas tjera pronaći lokal za kasni ručak na malo udaljenijoj poziciji. Uz povratak, riječ je o gotovo tri kilometra šetnje. Odnosno s objedovanjem, pauza je malo veća od dva sata. I uz AC punjač sasvim dovoljno da se baterija s 35% kapaciteta u potpunosti napuni. Pauzu smo iskoristili i za traženje smještaja u Budimpešti, koja je bila krajnja destinacija za prvi dan. Koristili smo nekoliko filtera: blizu centra, uključen doručak te punionica za električne automobile.
Nakon 2 sata i 45 minuta vožnje stižemo na odredište. Moramo priznati kako se već pri prelasku granice odmah vidi razlika u kvaliteti prometnica u odnosu na one u Sloveniji. U Mađarskoj su daleko lošije. Na mnogim dionicama kolotrazi u desnoj prometnoj traci su izrazito veliki pa nije čudno što su na mnogim dijelovima radovi koji bi to trebali dovesti u bolje stanje. Prva benzinska postaja iz smjera Slovenije nudi klasični punjač (CCS, CHAdeMO i Type 2), dok su na drugoj (na samom početku jezera Balaton) četiri Ionity punjača. Naravno, nama nisu bili potrebni. Do glavnog grada Mađarske još su tri benzinske postaje s klasičnim punjačima.
U grad ulazimo nakon 22 sata, tako da problema s gužvama nema. Bez problema prelazimo preko Dunava i kroz dvije minute stižemo do hotela Corvin. Ulazak u garažu iznimno je uzak, ali jednostavan te je odmah vidljiva i punionica. Po dolasku na recepciju odmah plaćamo smještaj, ali i 35 eura za sesiju punjenja. No, nije sve tako jednostavno. I nakon sat vremena napora recepcionera, punjenje nije bilo moguće, već su razvukli produžni kabel pa smo započeli punjenje na običnu utičnicu. U šest ujutro stigao je tehničar koji je osposobio punionicu pa smo do odjave iz hotela uspjeli nadopuniti bateriju u potpunosti. Tijekom prvog dana prevalili smo 609 kilometara, uz prosječnu potrošnju od 16 kWh/100 km. Jako dobro.
Budimpešta je grad iznimno bogate povijesti, o kojem bismo mogli potrošiti brojne stranice ovog magazina i opet ne bismo naveli sve zanimljivo i vrijedno za istražiti. Dosta tmurno vrijeme, koje je u nekom trenutku prekinuto pljuskom, "pomoglo" nam je u traženju slastičarnice prema preporuci kolega koji su jedno vrijeme živjeli u ovom gradu. Slastičarnica kakva se kod nas ne susreće. Ima čak 11 pozicija za naručivanje, i prvenstveno je namijenjena samo kupnji slastica (ali i slanih peciva) te odnošenju kući. Opskrbili smo se tortama "za po putu", ali i sladoledom koji smo odmah isprobali. Za 1,09 eura probali smo, prema našem skromnom mišljenju, najbolji sladoled u svojim životima. I daleko povoljniji nego kod nas.
Drugi dan, nakon malo vožnje kroz Budimpeštu, oko 11.30, odlučili smo napustiti grad koji je nastao spajanjem dva grada – Budima na zapadu te Pešte na istoku Dunava. Put nas dalje vodi, kao i do ovdje, autocestom prema Srbiji. Izmjenjuju se kiša i sunce, a cesta, kao i svaka autocesta – dosadna.
Nakon prelaska granice sa Srbijom odmah krećemo prema Subotici. Ovdje skrećemo u poznato, u impozantnu vinariju Zvonko Bogdan. Dalje nastavljamo prema Novom Sadu i ulici Jovana Cvijića 33, kući Đorđa Balaševića, svakako jednog od najpoznatijih pjevača ovih krajeva preminulog lani tijekom pandemije. Tu smo iskoristili Lidl i njihovu punionicu za dopunjavanje baterije s 12% na 32% kapaciteta.
Iako dalje do Beograda nismo imali potrebu za nadopunjavanjem, prije glavnog grada Srbije stali smo na punionici koja nudi brze i ultrabrze punjače, i s energijom iz solarnih panela – samo da isprobamo radi li. Nekoliko minuta punjenja, da bismo u Beograd stigli s 30% baterije. Nacionalni restoran Bela Reka nosi Michelinove preporuke, a osigurava i punjač za električna vozila. Odličan spoj, jer zadovoljite svoje potrebne, ali i one automobila. Nakon noćnog, ali i prijepodnevnog brzog razgledavanja Beograda iz automobila, nastavljamo put prema Zlatiboru, poznatom mjestu za odmor.
Do silaska s autoceste, 150 kilometara od jutarnjeg starta, potrošili smo 39% baterije. Nakon pola sada peripetija, uspjeli smo i pola sata koristiti DC punjač da bismo nadopunili bateriju do 90%. Slijede konstantni usponi. Nakon silaska s autoceste potrošnja od starta puta bila je 15,6 kWh/100 km, da bi do Zlatibora neznatno porasla. Gore je impozantna priroda, ali i još impozantnija gradilišta. Dizalice vire na sve strane. Masovni turizam se sprema. Nakon nekoliko udaha svježeg zraka i nadopune baterije Meganea sa 64% na 72% na besplatnoj Porsche punionici nastavljamo put prema Crnoj Gori.
Što idemo južnije, ceste su gore. Mnogo je odrona, kako od proloma oblaka neposredno prije nas tako i onih koji su tu već dulje vrijeme. Put prema Podgorici donosi brojne nizbrdice pa nema potrebe za nadopunjavanjem baterija. Da smo znali koliko je to spustova, ne bismo na Zlatiboru ni trošili vrijeme na nadopunu. U glavni grad Crne Gore stižemo nakon 457 km od starta u Beogradu. Rezultati izvrsni. Potrošnja je pala na 15,2 kWh/100 km. Ponovno punjenje baterija svih u hotelu. Naših u iznimno prostranoj sobi, uz gotovo preljubazno osoblje, odnosno Renaultovih u garaži. Crna Gora, iako nije velika, obiluje prekrasnom prirodom, bez obzira na to govorimo li o rijekama i jezerima, odnosno planinama. Ljudi srdačni, ceste i neočekivano dobre. Do prelaska granice kod Pivskog jezera prema Bosni i Hercegovini. Odmah šok, i cesta koja se teško takvom može zvati prvih 14 kilometara. Strahota.
BiH ne obiluje punionicama, kako u Sarajevu, još i izraženije izvan njega. Ipak, ne odaberete li hotel koji ima punionicu, iste možete pronaći u nekim garažama. Platite samo parkiranje, a punjenje je besplatno. Osim turistički atraktivne Baščaršije, Sarajevo ima bogatu gastronomsku ponudu. Najbolje je potražiti savjet nekog lokalnog, jer ponuda nisu samo ćevapi. S punom baterijom nije problem dobaciti do nešto više od 200 kilometara udaljenog Slavonskog Broda. Tu imate nekoliko punionica, samo provjerite koje su u funkciji. Nama nije radila ultrabrza, ali bez obzira na to iskoristili smo vrijeme za lagani ručak. Put do Zagreba, odnosno Samobora, ne nudi nikakva iznenađenja, već samo pojedine radove koji u vrijeme vikenda mogu izazvati prometne čepove. Pratite navigaciju s opcijom prometa uživo. Pomaže!
Uglavnom, putovanje električnim automobilom nije napor, kao niti kod motora s unutarnjim izgaranjem ako si unaprijed ne nabijete tempo koji nema smisla. Dojam brzine je relativan. Znajte da kad se vozite 110 km/h dolazak na cilj od 100 km je tek devet minuta sporiji nego li da se vozite 130 km/h. Punionica u okruženju ima dovoljno, uz izuzetak BiH koja ipak treba još dosta poraditi da bi došla na razinu Crne Gore, koja je pak slabija od Srbije. Mjesta za napredak ima kod svih, ali putovati se može bez brige.
