Franka Smoljo je project manager u Typeqastu, a iako nema IT pozadinu, odlično se snalazi u toj industriji. U intervjuu za 1klik.hr otkrila je što znači biti project manager, koliko je taj posao izazovan te kako se snašla u IT industriji nakon završenog Filozofskog fakulteta.
Što točno radiš trenutačno u Typeqastu i kako si dospjela u IT?
U Typeqastu radim kao project manager, što ukratko znači da sam odgovorna za isporuku kvalitetnog proizvoda u dogovoreno vrijeme.
S klijentima analiziram probleme s kojima se susreću kako bismo im isporučili pravo rješenje. S jedne strane to uključuje i razgovore o strategiji, gdje klijent vidi svoj proizvod u budućnosti, kako bismo ga već na početku mogli postaviti na prave temelje, a s druge strane mnoštvo “operativnijih” razgovora gdje razjašnjavamo i najmanje detalje dijelova sustava kako bi tim neometano mogao razvijati projekt. Moj zadatak s razvojnim timom jest “razbiti” konačni proizvod na probavljive zadatke, odgovarati na pitanja i otklanjati prepreke te voditi računa o rokovima.
U Typeqastu sam zaposlena od početka svibnja ove godine. Ukupno imam devet i pol godina radnog iskustva, a od toga pet u IT industriji. Karijeru sam počela u turističkoj branši, radeći u marketinškom odjelu jedne online turističke agencije specijalizirane za booking smještaja na Jadranu. Nakon toga sam počela raditi u IT sektoru, gdje sam stekla i iskustvo u komunikaciji s klijentima, rješavanju problema i kriznih situacija.
Koji su tvoji zadaci kao project managera i kako to izgleda na dnevnoj bazi?
U Typeqastu uloga project managera podrazumijeva održavanje odnosa s klijentom s jedne te rad s razvojnim timom s druge strane. U najširem smislu, treba voditi računa da klijent bude zadovoljan kvalitetom i brzinom proizvoda koji isporučujemo.
Na svakodnevnoj razini to znači detaljno razrađivanje i razumijevanje specifikacija proizvoda koji je od nas naručen, dogovor oko prioriteta, redovitu komunikaciju o statusu projekta, kako o problemima tako i o uspjehu, pregovaranje o promjeni prioriteta ili obujma, ovisno o nepredviđenim situacijama i sl.
Budući da klijentima isporučujemo proizvod u etapama, posao s razvojnim timom sastoji se od pripremanja zadataka i pisanja specifikacija za svaku od etapa, dogovaranje obujma tih zadataka te njihovo detaljno razjašnjavanje kako bi što točnije bili implementirani. Isto tako, prilikom razvoja, zadatak project managera jest paziti na tijek i vremenske okvire te pravovremeno reagirati ako tim nailazi na poteškoće.
Najviše uživam u razgovorima i analizi rješenja koje pripremamo, pisanju specifikacija i “razbijanju glave” edge casevima te u učenju od tima o tehničkoj implementaciji.
Na kojim projektima trenutačno radiš?
Trenutačno vodim projekt koji je zamišljen kao platforma koja vlasnicima tvrtki omogućuje da na jednostavan način sastave vlastitu bazu podataka i automatiziraju poslovne procese. Namijenjena je mladim profesionalcima s malim i srednje velikim tvrtkama, a trebala bi zamijeniti “tisuću i jednu excelicu” koju svaki vlasnik tvrtke ima. Ova platforma nema ograničenja u primjeni na određenu industriju, pa bi i druga faza razvoja, koja će biti posvećena stvaranju out of the box rješenja za različite profile poslovanja, trebala biti jako uzbudljiva.
Koji je najizazovniji projekt na kojem si radila i zašto?
Vjerojatno je to uvijek onaj aktualni jer na njemu izazovi još uvijek traju. Tako je i meni najizazovniji projekt onaj na kojem trenutačno radim.
Jako sam sretna što mi se pružila prilika raditi nešto novo.
Budući da je moje obrazovanje humanističke prirode, tehnički dio projekta uvijek mi je zanimljiv, ali i izazovan. Jako je važno postaviti prava pitanja i dobro razumjeti koncept kako stvari ne bi otišle predaleko u pogrešnom smjeru. Imam sreće što sam uvijek okružena kolegama koji jako dobro i plastično znaju objasniti koncepte tehničke implementacije, pa uz njih mnogo učim i savladavam izazove.
Kako si završila u IT industriji?
Studirala sam na Filozofskom fakultetu i pretpostavljala da će se moja karijera nastaviti u tom smjeru, no drago mi je da sam završila u IT svijetu. Radim vrlo zanimljive stvari koristeći znanja i vještine koje imam, a koja nisu isključivo tehničke prirode.
Nakon fakulteta zaposlila sam se u marketinškom odjelu online turističke agencije gdje sam stekla četiri godine iskustva, a nakon toga sam ušla u IT industriju.
Kao i u svakoj manjoj, brzorastućoj okolini, cijenila se multidisciplinarnost i spremnost da se uhvatiš u koštac s raznovrsnim zadacima. Takvo iskustvo rada u malim timovima koji trebaju biti brzi i prilagodljivi nešto je na čemu sam jako zahvalna i mislim da mi je to bila odskočna daska da se istaknem i u svojim “osnovnim” zadacima. Nakon toga počela sam raditi kao product owner i project manager – i otkrila da je za mene to to!
Kako izgleda tvoj dan na poslu?
Kao što sam već spomenula, proizvod razvijamo u etapama pa se i moj dan na poslu razlikuje ovisno o fazi u kojoj se trenutačno nalazimo.
U prvoj fazi, kada razvojni tim kreće s novim zadacima, bavim se pripremom specifikacija za nadolazeće iteracije. S klijentom dogovaram prioritete, što će i kada biti razvijeno, analiziram komponente koje treba razviti te razjašnjavam poslovne procesa koje pokrivaju i probleme koje rješavaju.
Nakon toga “razbijam” cjeline u manje zadatke i pripremam specifikaciju. Također sam na raspolaganju razvojnom timu za pitanja u vezi s tekućim zadacima i često zajedno rješavamo probleme koji putem iskrsnu.
Druga faza malo je stresnija jer uključuje rok isporuke, bugove, nepredviđene situacije koje treba ili riješiti na vrijeme ili na zadovoljavajući način komunicirati s klijentom.
Kako funkcioniraš sa svojim timom i kako to izgleda na dnevnoj bazi?
Kao tim imamo uhodanu rutinu. Na početku se dogovaramo oko obujma isporuke za trenutačnu etapu i detaljno prolazimo kroza sve zadatke. Tada tim počinje s razvojem i kako su gotovi s pojedinim zadatkom, tako zajedno pregledavamo funkcionalnost i dogovaramo se treba li napraviti još nekakve izmjene.
U zadnjoj fazi provjeravamo stabilnost verzije i popravljamo probleme na koje nailazimo, isporučujemo klijentu i krećemo u novi ciklus iznova. Na dnevnoj razini sastajemo se i kratko prolazimo trenutačno stanje – što smo završili jučer, što ćemo raditi danas i ima li kakvih problema koji blokiraju napredak. Tako se trudimo pravodobno uočiti postoje li opasnosti za isporuku.
Kako planiraš svoj dan i možeš li ga zapravo planirati?
U prvoj fazi razvoja dan planiram oko specificiranja zadataka za buduće etape, a u drugoj oko feature reviewa, praćenja testiranja i isporuke. Dan mogu planirati, ali tako da u njemu ostavim mjesta za “nepredvidivo” – različita pitanja, razgovore i dogovore oko neplaniranih promjena i problema.
Taj dio je jednako ključan za ulogu project managera kao i oni zadaci koji se već ujutro mogu staviti na to-do listu, pa ih ne smatram nečim što me ometa u planiranju radnoga dana.
Možeš li opisati svoj put kroz industriju?
U tvrtki, u kojoj sam “ušla” u IT industriju, počela sam raditi kao dio tima za korisničku podršku i implementaciju.
Na početku sam se bavila rješavanjem upita klijenata, prijavljivanjem problema, održavanjem odnosa s klijentima. Zatim sam počela raditi na implementacijama za klijente, tvrtke različitih veličina, od onih sa samo nekoliko do korporacija s više od 10 000 zaposlenih.
Možda najizazovnije implementacije bile su one za velike klijente koje su podrazumijevale integraciju s poznatim američkim payroll sustavom, što je zahtijevalo koordinaciju našeg tima s drugom tvrtkom i klijentom.
Nakon toga počela sam raditi kao product owner i baviti se razvojem proizvoda. Najinteresantniji dio tog posla bilo je osluškivati povratne informacije korisnika i pokušati pronaći rješenje za njihove frustracije – postojećim rješenjem ili nepostojanjem rješenja u trenutačnoj aplikaciji. Za pronalaženje dobrih rješenja od neprocjenjive vrijednosti bila je suradnja s timom za korisničku podršku te UX stručnjacima. Najstresniji dio product ownershipa bilo je “obraniti” prioritete i dogovoreni obujam za trenutačnu razvojnu etapu od stakeholdera, unutar i izvan tvrtke.
I na kraju (za sada), radim u Typeqastu kao project manager.
Koji je najizazovniji dio tvog posla i zašto?
Komunikacija, s klijentima i timom tako da se problemi riješe, a da sve strane budu zadovoljne. Izazovno je jer, bez obzira na iskustvo koje imaš, nova osoba – bila klijent ili kolega – uvijek je po nečemu posebna. Treba se naviknuti na svačiji način komunikacije, prepoznati frustracije, komunicirati konstruktivno i, po meni ono najteže, zbilja slušati drugu stranu, a ne truditi se što je prije prekinuti kako bi joj mi “objasnili” što je zapravo muči. S druge strane, ovaj dio posla je i jako zahvalan, jer osjećam ponos kada razriješimo problem i postignemo dogovor. No i dalje je jako izazovan i uvijek ostavlja prostora da se nešto novo nauči.
Koji je najdraži dio tvog posla i zašto?
Bavljenje samim proizvodom koji razvijamo – razmišljati i razgovarati o korisnicima, problemima koje im rješavamo proizvodom te da li te probleme rješavamo dovoljno intuitivno. To može biti bavljenjem proizvodom u potpunosti, kao kod uloge product ownera, ili na razini konzultacije u razgovorima s klijentom, kao u mojoj sadašnjoj ulozi, ali u svakom slučaju, najsretnija sam kada rastavljam proizvod na jednostavne faktore. I drugo, kada se najizazovniji dio mog posla, iz prethodnog pitanja, razriješi na zadovoljavajući način – tada mi se čini kao da je za trenutak sve na svom mjestu.
Imaš li neki savjet za nove ljude u industriji?
Čini mi se da su najbolji developeri i QA-evci s kojima sam radila uvijek bili zainteresirani za širu sliku onoga što razvijaju ili testiraju. Mislim da je jako važno znati i interesirati se čemu taj proizvod na kojem radimo služi, tko su mu klijenti, koje probleme žele riješiti i koji je plan rasta proizvoda – sve to pomaže u odluci o ispravnoj implementaciji kod developmenta i postavljanju prioriteta kod testiranja. Zato je moj savjet da se svi uvijek pitamo o poslovnoj strani priče i na taj se način trudim voditi projekte na kojima radim.
Što bi bila da nisi project manager?
Studirala sam kroatistiku i komparativnu književnost i tada sam se vidjela u izdavačkoj industriji. Nije mi žao što je ispalo drukčije, jer jako uživam u onome što radim, a znanja koja sam humanističkim obrazovanjem dobila – metodologije prenošenje znanja/poruke, prepoznavanje uzoraka i analiziranje, znanja iz opće kulture – služe mi u svakodnevnom poslu. Sa “strukom” sam još samo u kontaktu kao konzument književnosti, ali jako sam ponosna na background.
Uživam baviti se razvojem proizvoda tako da bih se, i da nisam project manager, zadržala u toj domeni. Ili bih ostvarivala snove o tome da budem radiovoditeljica :)
Prekvalifikacija za IT industriju sve je češća pojava prije svega zbog uvjeta rada koje pružaju IT tvrtke. Odvažite se i priključite se mladim i uspješnim ljudima jer s njima vaša vrijednost na tržištu rada može samo rasti.
Jer apsolutno nijedna druga VSS - diploma ne jamči toliko izvjesni brzi pronalazak posla uz toliko visoka primanja i sve to uz izvrstan omjer uloženog i dobivenog. Apsolutno sva druga inženjerska zanimanja industrijskog karaktera obrazovno su gledano daleko zahtjevnija uz daleko veći rizik odustajanja od studija a na tržištu rada su iznimnio loše plaćena uz jako nisku potražnju i dugotrajnu nezaposlenost osim u slučaju napuštanja Hrvatske. Drugi je primjer medicina koja podrazumijeva najzahtjevniji studij a kasnije donosi neupitno naveći stres, najteži rad i odgovornost uz samo malo bolju plaćenost negoli je slučaj sa IT profesijama. U slučaju IT sektora čak nije ni nužna VSS diploma jer postoje mnogi programeri koji su završili tečajeve pa u IT firmama postoje različite razine složenosti radnih zadataka ali sve to povećava vjerojatnost zaposlenja. I dok je u slučaju svih drugih inženjerskih profesija za samozaposlenje nužna često skupa infrastruktura i visoki početni kapital (pogoni, strojevi, mehanizacija....krediti!), u slučaju IT profesije nije nužno ništa više od prijenosnog računala uz potpunu odsutnost ekonomskog rizika. Budući da se Hrvatska umjesto industrijska, očigledno odlučila biti pretežno zemlja jeftinog masovnog turizma, uvoza, trgovine, činovništva i IT sektora koji opslužuje takve djelatnosti, država bi trebala zatvoriti nepotrebne inženjerske i društvene fakultete jer opterećuju državni proračun i stvaraju vojske nezaposlenih.