Kamo me vodiš na ručak? Prvo pitanje koje mi je vjenčani kum i najbolji prijatelj od osnovne škole postavio nakon što se nismo vidjeli skoro dvije godine zbog korone. Ni kako si, ni kako tvoji, ni smršavio si, odmah se prebacio na ozbiljne teme.
Čovjek radi na brodu, stalno je na nekim dalekim lokacijama usred oceana i najviše se zaželio domaće hrane. Uvijek nam u grupu šalje fotografije s nekih egzotičnih destinacija za koje nismo čuli, a kada ga pitamo kako je tamo, njegova reakcija je ma nema ništa za jelo.
Nakon 12-satnog leta plan je bio da prvo idemo kod njegovih da vidi starce, ali su bili u preventivnoj samoizolaciji pa je morao negdje na dva dana dok nije mogao kući. Naravno da je mene zapalo dadiljati mrcinu od metar devedeset koja jede sve pred sobom. Kada se rukuješ s njim, kao da si ruku stavio u škripac, stalno se žali da je smršavio, a na svakom selfiju je sve veći.
Dočekao sam ga novim električnim Twingom E-Tech, a na licu odmah razočaranje. “Ne možeš s tim nikamo” - izustio je to kao da je dijete u osnovnoj, a ne čovjek koji uskoro puni četrdesetu. I, naravno, da nije bio zabrinut za mene, nego je već računao da idemo obilaziti lokacije s dobrom hranom. Inače, gotovo uvijek je svima slična prva reakcija kada vide mali električni auto. Na papiru, doduše, 180 kilometara ne zvuči puno, što jest jest, ali u praksi i više nego dovoljno za bilo kakve dnevne vožnje.
Sjedamo u Twinga, stavljamo torbe u prtljažnik i pitam ga gdje ćemo?
“Koliko ide ovo čudo?”
“Malo više od 130 km/h” - odgovaram.
“Ma ne brzina, nego koliko daleko možemo stići?”
“A, to, domet je 160 do 180 kilometara, ovisi o stilu vožnje, grijanju…”
“To, vozi u Bistru!”
Uglavnom, posljednjih je nekoliko dana svaki dan gledao recenzije restorana, što se novo otvorilo, gdje se najbolje kuhaju neka njegova omiljena jela, gdje su najveće porcije. Kao kada ljudi kupuju stan ili grade kuću pa odjednom znaju sve o građevini, tako je i on odjednom znao svako mjesto u gradu gdje se može nešto pojesti, svaku klet u Zagorju koja nudi domaće štrukle. Wikipedia za hranu u Zagrebu i okolici.
Vozimo se prema Medvednici, lagana kišica pretvara se u snijeg, nema ni 12 sati, a mi već imamo rezerviran stol za ručak. Kum se čudi kako se grad promijenio, koliko je puno električnih automobila na cesti, koliko malo lokala s brzom hranom. Gleda i Twinga i nije mu jasno kako auto ide tako dobro s dva konja naprijed i tri torbe u prtljažniku i na zadnjem sjedalu. Stalno gleda u doseg jer se boji da nećemo stići preko Medvednice u Zagorje. Lagani snijeg i dalje pada, ali automobil se bez problema probija preko serpentina na zagorsku stranu.
Doseg je malo pao, ali ionako vozimo lagano pa ga stavljam u ECO način vožnje da budemo sigurni do doma. Vozimo se nekim prečicama za koje nisam ni znao da postoje, ali “gladuš” je sve već provjerio. Prilazimo restoranu, a kum spušta prozor i kao psi na Instagramu gura glavu van i “njuši” što se kuha. Već po mirisu viče što bismo mogli - goveđu juhu, možda malo teleće koljenice, sigurno imaju i kotlete domaće crne svinje, doduše blizu Zagreba je pa bi trebalo biti i zagrebačkih odrezaka, purice, rebarca bi isto bilo šteta ne probati. Navodno su odlična.
Naručujemo, naravno, previše hrane, kum jede kao da je pobjegao od gladnih i priča što mu se sve dogodilo, a ja potajno uživam jer nisam vidio najboljeg prijatelja dvije godine.
Kum mi govori da nećemo stati u Twingo nakon ovoga. Komentira kako mu je baš fora autić i da bi ga on malo probao. Kažem mu da nema smisla sada isprobavati, u gradu je sigurno gužva, ionako idemo doma pa možemo sutra. A i treba ga dopuniti kada se vratimo.
“Šta doma, pa idemo u Samobor na kremšnite. Nisam pojeo dobru kremšnitu od prije korone! Ovi moji na brodu ni ne znaju što je to, moram im uslikati.” - ne kužim je li to neka njegova fora ili je ozbiljan, ali vidim da traži električni punjač u Samoboru blizu centra. Naravno da je našao tri punjača i da su svi bili slobodni i da je vozio do tamo kao da mu žena rađa, a ne da ide na malo prhkog lisnatog s kremom od jaja.
Prolazimo kroz “bašte i prečice razne”, prisjećamo se prvih izlazaka kao klinci, i dolazimo do zaključka da gdje bi nam kraj bio da smo imali Renault Twingo E-Tech prije 20 i nešto godina. Ne troši, ide kao da je dvostruko jači, prođeš gdje god hoćeš, parkiraš ga još lakše, a na kraju dana staviš u ECO i ne razmišljaš do doma.
Sadržaj omogućio Renault
