Kada su prije desetak godina uređivali Filozofski fakultet u Zagrebu,
ispred zgrade su niknule čak četiri telefonske govornice. Oko
Filozofskog opet se radilo prije nekoliko godina – u tom navratu
uredili su parkiralište i obnovili ulicu uz zgradu fakulteta, a pritom
su govornice netragom nestale.
Moglo se to i očekivati jer su već neko vrijeme zjapile prazne. Te
govornice na neki način simbol su vremena – njih je zapravo “otjerala”
statistika koja kaže da je 1996. godine u Hrvatskoj samo jedan posto
stanovništva imalo mobitel, dok se ove godine bilježe gotovo apsurdne
brojke – kod nas ima više mobitela nego stanovnika, više telefoniramo
nego što uživamo u seksu, a i ta aktivnost rijetko prolazi bez ometanja
jer manje od 20 posto ljudi prije toga isključi zvono.
Obavezna dozvola
Iako se ovih dana obilježava 20. godišnjica mobitela, pravi mobitelski
bum zahvatio je Hrvatsku tek u posljednjih desetak godina. U samo
jednom desetljeću mobiteli su se otresli imidža šminkerskog i
hercegovačkog “gadgeta” i postali sastavni dio života, ma koliko ih
voljeli ili mrzili.
Koliko su mobiteli zapravo promijenili naše živote? Neizmjerno, kažu
sociolozi. Socijalna antropologinja Kate Fox iz Istraživačkog centra za
socijalna pitanja iz Oxforda oduševljena je tim uređajima. Odbija često
ponavljanu tezu kako je mobitel pogodovao otuđenju i izolaciji te brani
mišljenje da su nas te spravice “futurističkom tehnologijom
komunikacijski vratile u prošlost”, u doba prije nego što se pokrenuo
žrvanj industrijske revolucije.
– Nekada smo živjeli u čvrsto povezanim zajednicama, u obitelji, selu
ili gradu gdje su se ljudi poznavali i družili. Industrijska revolucije
potrgala je te veze, posao nas je porazbacao posvuda, lišivši nas
vremena i energije za drage ljude. Komunikacija preko fiksnog telefona
zahtijevala je određenu dozu planiranja i napora: treba doći do
telefona, pogoditi vrijeme kad je druga osoba kod kuće i nadati se da
razgovor neće smetati drugima. Mobitel pak ponovno uspostavlja pokidane
veze.
Neobavezna SMS poruka ili kratak, uzgred obavljen telefonski razgovor,
pitanja poput “Kako si?” ili “Što ima novog?” vraćaju nas u “kameno”
doba zajedništva, jačaju spone s obitelji i prijateljima. Mobiteli su
suvremena inačica ograde preko koje se dovikuju susjede ili gradskog
trga i klupe u parku – objašnjava K. Fox.
S njom se slaže i Marijan Rudar. Taj mladi umirovljenik koji danas živi
pokraj Samobora prvi je privatni pretplatnik mobitela u Hrvatskoj.
Njegov aparat uključen je 24. prosinca 1990. godine.
– Radio sam u tadašnjem Unikonzumu. Moja je generacija mnogo putovala
po svijetu i posvuda smo viđali te uređaje. Učinili su nam se korisni
pa kada se pojavio oglas HPT-a, odmah sam ga kupio – prisjeća se Rudar,
koji je za to veselje izdvojio 12 tisuća DEM.
U usporedbi s današnjim modelima, tadašnji mobitel – carryphone – bio
je prava gromada. Kako je težio gotovo tri kilograma, najlakše ga je
bilo držati u automobili. Slušalica je bila kod vozača, baterija u
prtljažniku, antena na krovu.
– U prvo vrijeme signalom nije bio pokriven čak ni cijeli Zagreb.
Miješale su se frekvencije, malo bismo čuli Slovence, malo neke druge…
Ali onda, malo pomalo, pokrivenost je bila sve bolja. Kada sam prvi put
iz Slavonskog Broda nazvao ured, kolega je uzviknuo “Fantastično!” –
govori Rudar.
Za mobitel se tada dobivala plastificirana iskaznica – dozvola, i njime
se niste hvalili i nosili ga uokolo. Ostavili biste ga u automobilu i
zakamuflirali da ga ne ukradu, a nerijetko je i policajcima trebalo
objasniti kakva je to naprava.
Još jedna ovisnost
Potpuno drugačiju priču nudi profesorica s Odsjeka za psihologiju
zagrebačkog Filozofskog fakulteta Lidija Arambašić. Svjesna je svih
prednosti mobitela, no nema ga, niti ga želi.
– Mobitel implicira da si u svim mogućim trenucima na raspolaganju.
Neizmjerno mi ide na živce to što kada s nekim razgovaram na fiksni
telefon, a njemu zazvoni mobitel, odmah me otkači jer mobiteli imaju
apsolutni prioritet.
Užasava me kada s prijateljima sjedim u kafiću, dok izgovorimo tri
riječi, telefoni zazvone šest puta – u jednom dahu nabraja
kontraargumente. Unatoč tome što nema mobitel, svi koji je trebaju,
nađu je. Kaže da je “intravenozno prikopčana na mail”, da u gradu ima
mnogo telefonskih govornica, a pomažu i dva fiksna telefona.
– Vrlo se lako navući na mobitele, a meni, uz “ovisnosti” o šopingu,
cigaretama, kavi i mailu, ne treba još jedna – objašnjava L. Arambašić.
Jer, dodaje, kad ga jednom nabaviš, vrlo je teško othrvati se
mobitelskoj kulturi i stisnuti gumb “Isključiti”.
Engleski sociolozi identificirali su četiri skupine ljudi prema načinu korištenja mobitela:
MOBILNA GENERACIJA
Studenti ili mladi diplomanti (18-24). Redovito nabavljaju najnovije i
najprestižnije modele. Preferiraju SMS i vrlo često glasaju u raznim
anketama ili sudjeluju u nagradnim igrama. To je prava Big Brother
generacija – ne sjećaju se života bez mobitela
TELEFONSKI FANATICI
Neudani/neoženjeni, 18-34 godine. Njima je mobitel najvrednija
elektronička spravica. Posve su opsjednuti, nikada ga ne gase, često
imaju dva, čak tri modela. Oni su i “bad guys” – mobitelom šalju
seksualno eksplicitne poruke i slike
PRAKTIČNI RODITELJI
Mladi obiteljski ljudi, 18-34 godine. Mobitel biraju prema cijeni, a ne
izgledu i funkcijama. Koriste ga prije svega kako bi bili u međusobnom
kontaktu. Mnogo razgovaraju, manje pišu poruke
PAMETNO POVEZANI
Boljeg imovinskog stanja, s dobrim poslom, 25-44 godine. Mobitelom se
koriste kako bi organizirali posao i privatni život. Ne kupuju
impulzivno, no ne štede novac. Najčešće razgovaraju dok idu na posao
PALCI I KAŽIPRSTI
U braku, sredovječni, imaju unuke. Njima je mobitel stran – nikako da
ga prestanu doživljavati kao luksuz, paze na novac i razgovore svode na
minimum. Nisu uhvatili grif – tipkanje im još zadaje poteškoće
