Osvanuo je divan i sunčan dan. Kao što je i obećano. Jakov je ustao u 06:30. Pritisnuo je tipku DORUČAK na računalu i iz jedne cijevi izađoše pečena jaja i kruh. Obuče se i izađe u 06:40. Na posao stigao je u 06:55. Ljudi su izlazili i odlazili na posao. Svi su imali isti posao: svi su izrađivali dijelove malih, srednjih i velikih robota te ih naposljetku i sastavljali. Nakon posla ljudi su išli u restorane i kafiće. Proizvode koje su naručivali donosili su im manji roboti koje su oni gradili.
Isti takav dan započeo je i za Jakova. Nakon posla krenuo je prema kafiću naziva AKafić 2. Tamo će popiti jedno ili dva piva piva s dvojicom prijatelja, i kolega, Markom i Ivanom. Na putu do tamo vidio ih je kako mu mašu. Do njih išao je ulicom AUlica 1, a kafić se nalazio u susjednoj ulici AUlica 2. No, nisu bili samo njih dvojica tu.
Vidio je kako ljudi gledaju prema centru grada. Tamo su roboti spuštali manju letjelicu zelene boje iz koje su izašle tri osobe, dvije žene i jedan muškarac. Netko uzvikne:
Nove pridošlice! Nove pridošlice! Došli su s neba! Poslao je nove!
Gomila odmah uzvikne isto to. Isto su uzvikali i Jakov, Marko i Ivan. Nakon toga otišli su do kafića.
Vidite? Nove pridošlice nakon osam godina! – kaže Marko koji ispije gutljaj.
Dok je Alena, bit ćemo dobro. Dok je Alena, bit će još pridošlica. – kaže Jakov.
Druga dvojica kimnu potvrdno. Ispili su i posljednju kap te se razišli. Čim su izašli iz kafića svaki je krenuo svojim putem.
Jakov je šetao gradom gledajući samo ravno i ugleda ono troje novih. Stinute šake dignuli su prema nebu i uzvikali: Hvala, Alene!
Istu su rečenicu ponavljali nekoliko puta pa su se razišli.
Dan je prolazio i spuštala se noć. Jakov je krenuo prema svojoj kući. Na putu pogleda prema imenu ulice AUlica 4 te na sat ispod imena. Bilo je 20:32. Znao je da mora biti u kući do 21 jer ne želi imati problema sa AMilicijom. Stao je pred svoju kuću i prisloni dlan na vrata. Jakov čuje njemu poznati „klik“ i znao je da su otključana. Vrata se potom malo podignu i ista se odgurnuše dva centimetra unazad i otvore ulijevo. Jakov uđe a vrata se zatvore.
Ujutro je opet svanuo lijepi i sunčan dan. Kao i obečano. Jakov se probudi točno u 06:30. Odjene se za posao te pojede doručak. Iz kuće izašao je u 06:40, a na posao je stigao u 06:55. Radi se samo jedna smjena od 07:00 do 17:00. Vidio je jednog od novih. Priđe mu i pozdravi ga. Ovaj samo kimne te njega pozdravi. Nakon posla Jakov odlazi do dućana ADijelionica 1. Tamo je trebao dobiti novu odjeću i naručiti novu hranu za sljedeći tjedan.
Na putu do djelionice vidi da se ljudi opet okupljaju. Vidi i AMiliciju koji šaketaju jednog čovjeka. Jakov priđe jednom čovjeku i upita:
Što se događa? – upita Jakov.
Sumnja. Sumnja. – odgovori mu njemu nepoznat čovjek.
Sumnja? U Što? – upita ponovno Jakov.
U Alena! Onoga koji nas hrani. Onoga koji nas štiti.
Jakov preplašen prepozna čovjeka kojeg su sada prestali šaketati i kojeg sada odvode do centra grada. Bio je to Marko. Ljudi su pošli za AMilicijom. Na putu Jakov upita istog čovjeka:
Što je rekao?
Rekao je da bi mogao bez Alena. – odgovori mu ovaj.
Zašto je to rekao? – ponovo ga upita Jakov.
Jer sumnja. Dok je Alena, nama neće ništa faliti. A sumnja u Alena je smrt. Sumnja u Alena je zlo.
Stigli su do centra. Postavili su ga točno u centar centra. AMilicija se odmakne. Ljudi gledaju prema Marku. Svi imaju isti obraz lica. Lice koje govori da ih nije briga za njega.
Isti izraz lica počinje dobivati i Jakov. I jega više nije briga. S neba udari grom u Marka. Marko nije mogao izustiti ni riječ. Malo po malo Marka više neće biti.
Nakon nekoliko minuta grom je prestao. U zraku se osjetio smrad prženoga mesa. A Marko? Njega više nema. Izgorio je.
Nakon minute šutnje svo troje novih stisnuli su šake i digli u zrak te pogledali prema fore. Njihov primjer slijedili su i ostali. Među njima i Jakov. Svi su stisnuli šake i svi su je digli u zrak i svi su pogledali. Svi sada gledaju u golemu zelenu kuglu iz koje je grom došao. Svi gledaju dok se zatvaraju vrata iz kojih je došao grom. Svi gledaju u golemu zelenu kuglu na kojoj velikim žutim slovima piše ALEN i uzviknu:
Dok je Alena, neće nam ništa faliti.
Dok je Alena, bit će nam dobro.
Dok je Alena, bit ćemo sigurni.
Dok je Alena, bit će pravde.
Sve te riječi Jakov je izgovorio bez imalo suosjećanja prema neutraliziranom Marku. Prema čovjeku koji je govorio loše o hranitelju i čuvaru.
Svi koji loše govore će biti neutralizirani. Takvim ljudima mjesto ovdje nije. Ljudima koji sumnjaju mjesto ovdje nije.
