Jagode.
Pročitali ste tu slatku riječ i sigurno pomislili na šlag, ledeni vjetar, proljeće ili hit grupe Đavoli iz već davne 1998. I normalno da jeste jer rijetko tko ne voli jagode i skoro je nemoguće da nekoga asociraju na nešto loše. Pa ipak, meni se dogodilo upravo to.
Znate onaj poziv u 15.00 koji vam ne treba, kada vas šefica zove pred kraj radnog vremena i najradije bi ignorirali poziv, ali znate da se morate javiti… „E, kaj si ti tamo iza Gorice? Pa daj kad si tamo, blizu ti je Ivanić Grad, tamo su najbolje jagode. Reći ću ti gdje je to točno pa nam kupi za ured!“, slušam i mislim ima li koji tunel blizu da lažiram smetnje i prekinem razgovor. Objašnjavam joj da vozim novi Zoe, da sam cijeli dan na cesti, od Samobora, do Sesveta pa do Velike Gorice i da nemam punu bateriju pa bi se trebao vratiti do ureda da ne ostanem negdje na cesti. „Nemoj me muljati, zadnji put ste pet dana vozili bez punjenja. Uostalom, imaš u Ivaniću blizu tih jagoda punionicu. Zovi me kada si blizu da ti objasnim gdje su točno ti štandovi“. Kvragu, mislio sam da ne čita autorubriku.
Ništa, sudbina mi je bila zapisana. Morao sam taj dan po jagode. Srećom, pokupio sam još jednog kolegu na zadnjem snimanju kraj Velike Gorice pa smo zajedno krenuli prema Ivaniću sa 17% baterije. Znao sam da moramo na skelu preko Save, ali se sto godina nisam vozio tim cesticama, još dok sam kao klinac trenirao biciklizam, pa je dio mene uživao vozeći se po uskim cesticama, daleko od gradske gužve. Plan je bio prijeći Savu preko skele Oborovo - Vrbovo Posavsko, naći kod Ivanića te proklete jagode, staviti Zoe na 15, 20 minuta na brzo punjenje pa natrag u ured. Ako za 45 minuta napuni 80% baterije, ovo će mi biti dosta za 150 km dometa. I više nego dovoljno za natrag do posla i do kuće.
Vožnja cesticama uza Savu je kao stvorena za neki brzinac u rallyju, ali Zoe se jednako dobro snalazi, upija svaku rupu kao da je nema, a tako je nečujan da se savršeno uklapa u prirodu. Čak je i kolega bio iznenađen kada je osjetio kako vuče mali zvrk od auta. Iza svakog zavoja, kada se pokazala ravnica, bilo je: „Daj ga sad stisni da vidim kako ide!“. A baterija se opasno približavala jednoznamenkastim brojkama. Stvarno mi se nije dalo upadati ljudima u dvorište i žicati malo struje. Isprobat ćemo kasnije kako ide, hajdemo mi prvo doći do Ivanića i napuniti ga.
I, naravno, kako je dan krenuo, neki glasić mi je govorio da je sve nekako previše savršeno. Električni autić, seoska idila, predivan sunčani dan, da citiram jednog kolegu: Što zapravo može poći po zlu? Dolazimo do skele, Sava je mirna, ali nekako mi je i skelar miran na toj drugoj strani rijeke. Nikako da krene prema nama. Nema auta, nema prometa… Čekaj malo, pa nema ni skelara?! I dok tako stojimo i u nevjerici jedan drugom govorimo kako nema šanse da ovako važan prijelaz preko rijeke ne radi, ma sigurno je stanka, čovjek možda zaspao, nazvat ćemo ga na mobitel, prilazi nam simpatični umirovljenik na biciklu s ribičkim priborom i viče: „Dečki, skela ne radi. Korona!“.
Odlično, samo mi je još to trebalo. Spominjem u sebi jagode i Ivanić Grad, imamo 12% baterije do nule, a moramo se vratiti najbržim mogućim putem nazad, makar do Gorice da ga stavimo negdje puniti jer ne dolazi mi se kući u 20 sati. Zovem šeficu: „Da, da, u Ivaniću smo, daj objasni gdje su te jagode?“. Nema problema, naći ćemo ih… Pitamo čovjeka koji je najbrži put za nazad, istim putem uz rijeku ili negdje da presiječemo na brzu cestu pa okolo? Tu smo dobili prvo uvod kako riba grize kao luda od kada je korona, mir i tišina im odgovara. Onda smo se dotaknuli električnih automobila. Čovjek malo podsjeća na ujaka Alberta, ali još se kuži u aute, kaže da svi imamo ovakve električne aute, on bi bio najsretniji ribič na svijetu, nitko mu ne bi smetao ni zagađivao zrak.
Pozdravljamo čovjeka i palimo navigaciju koja, naravno, prvo pita: Would you like to charge your car? Naravno da bismo, ali hajdemo prvo do posla pa ćemo te tamo napuniti, samo mi daj najbržu rutu. Nakon nekoliko sekundi kalkuliranja kaže da ćemo stići bez punjenja, ali da će biti na knap. Palimo eco mode, dižemo prozore i vozimo kao da se na zadnjem mjestu nalazi HAK-ov ispitivač. Začudo, range slabije opada kada ne isprobavaš kako auto dobro ubrzava. Stižemo do Gorice i vidimo štandove s jagodama. Pogledamo se i kolega na brzinu kupuje nekoliko mjerica, za svaki slučaj.
Svako stajanje na semaforu nam kida živce, ali dolazimo do tvrtke. Zoe pokazuje 2% baterije do kraja. Najradije bi poljubio upravljač, ali znam da bi me Vili i Alemka izgrdili pa stavljamo Zoe u garažu na punjenje, uzimamo jagode i idemo u ured.
„E, jeste ih našli, je l' bilo jagoda?“, nismo ni ušli, a s vrata već osjećamo šećernu krizu u zraku. Naravno, tu su, za cijeli odjel. Svi se trpamo jagodama, komentiramo kako su slatke, da su baš dobre, nema boljih od onih iz Ivanića. Nema veze, bitno da su svi sretni zadovoljni. Ionako neće saznati da su iz Velike Gorice. Valjda neće.
Kvragu, upravo sam se sjetio da ipak čita autorubriku…
Sadržaj omogućio Renault
