Ušla je u bar. Za pušače. Ali ne zato što je ovisna o nikotinu…
Grimizno crvena boja pripijenih hlača poput druge kože isticala je njenu vretenastu, atletsku figuru. Iako nije bila visoka, djelovala je tako zbog vitkih nogu i duge, sjajne, crvenkastosmeđe kose. Cijela njena pojava bila je skladna. Zračila je profinjenom, ženstvenom elegancijom, a istovremeno je bila i neodoljivo seksi. Djelomično prozirna crna čipka njene bluze otkrivala je samo dijelove lijepo građenog tijela i igrala je igru skrivača s gladnim pogledima prisutnih mužjaka.
Probijala se kroz masu tijesnim prolazima.
Ima vrlo zanimljivih primjeraka večeras, pomislila je Niia. Ovo bi mogla biti uspješna noć!
Pokušala je pogledom prodrijeti kroz nikotinsku izmaglicu, koja se u prostoru bara širila iz finih raspršivača svakih nekoliko minuta u točno određenoj koncentraciji, baš kako je propisano zakonom. Manipulacija koncentracijom nikotina moguća je, ali i kažnjiva. Strastvene pušače i teške nikotinske ovisnike stoga se ne može vidjeti na ovakvom mjestu. Njih se može naći u nikotinskom podzemlju, barovima koji su posebnim softverskim oružjem sakriveni od radara policijskih odreda. Ali to je već neka druga priča… Ipak, Niia se pitala kakav je to osjećaj bio između prstiju držati zapaljenu cigaretu, svako malo je obujmiti usnama i usisavati pare iz tog neobičnog štapića, kojeg je vidjela samo na starim slikama iz nekih prošlih vremena. Namrštila se pomalo gadljivo. Prije samo stotinjak godina, osim cigareta, bilo je i drugih neobičnih izuma, kakvih se danas, u 2113., više ne može ni zamisliti, a kamoli vidjeti u stvarnosti. Sad je dovoljno mislima se prekopčati u drugu stvarnost iz udobnosti vlastite fotelje i posjetiti neko od mjesta na kojima je pušenje dozvoljeno. Virtualno pušenje cigareta. S djelovanjem nikotina u realnom vremenu.
Sad više nije potrebno ići nigdje, a moguće je doživjeti sve…
A i što je to uopće stvarnost, pitala se? Je li stvarnija Niia koja leži udobno zavaljena u sigurnosti svog malog, moderno uređenog doma, opremljenog vrhunskom tehnologijom ili Niia koja se istovremeno, u paralelnom djeliću vremena, svojim gipkim hodom probija kroz unutrašnjost zadimljenog bara, između nagužvanih tjelesa. To mjesto bilo je stvarno, a opet – nije. Fizička osjetila u potpunosti su proživljavala ekstazu virtualnih osjetila, u realnom vremenu. Stvarno, a opet – nije.
Odobravajući pogledi muškaraca, koji su Niiu požudno pratili, automatski su se bilježili kao lajkovi na njenom profilu. Brzinom misli ili u treptaju oka, svaka misao, svaki lajk ili hejt, formiran u tom virtualnom prostoru, momentalno se bilježio u statistici profila kojem je bio upućen. Slično kao nekad na Fejsu, staromodnoj socijalnoj mreži. Samo sada klik ili lajk više ne treba fizički odraditi. Dovoljno je već samo pomisliti. I to u virtualnom svijetu, u tijelu avatara.
Odjednom, Niia od uzbuđenja zadrži dah. To je on, pomisli.
Pod opskurnim, prigušenim svjetlom jednog od levitirajućih separea lokala, ugledala je osobu koju već nekoliko noći bezuspješno traži. Čula je da povremeno dolazi ovdje, ali nije znala kako izgleda. Znala je samo da njegova virtualna energija zrači posebnom, izuzetno rijetkom nijansom ljubičasto-plave boje. Virtualna aura ekvivalent je auri fizičkog tijela i time se ne može manipulirati. Sve ostalo je proizvod mašte, koji ovisi o nečijem smislu za estetiku pri stvaranju avatara. Ali vibrirajuće zračenje virtualnog tijela ne može se dizajnirati niti simulirati. To je jedino na što se ne može utjecati. No, zapravo, ne može se ni vidjeti golim okom, baš kao ni u fizičkoj stvarnosti. Barem ne bez pomagala…
Ipak Niia, vrhunska etička hakerica, nije uzalud bila pripadnica tehnološke elite. Svakodnevno okružena genijalnim umovima i tehno-frikovima, provodila je svoje, uglavnom ne-fizičko vrijeme, sa sebi jednakima. Zato joj nabavka zabranjenih leća, koje je posljednjih nekoliko večeri nosila u drugoj, paralelnoj stvarnosti, nije bila nikakva prepreka u ostvarivanju plana.
Virtualne holografske leće, kojima se može vidjeti boja i struktura aure virtualnog tijela, zapravo je softver u ranoj fazi razvoja. Projekt se držao u tajnosti i informacije ovog otkrića nisu još bile dostupne javnosti. Kao i svako novo tehnološko dostignuće, moglo bi biti zlouporabljeno ako padne u pogrešne ruke. A virtualne leće su imale nevjerojatan potencijal i još ne do kraja istražene mogućnosti primjene.
Nedavno, vršeći istraživanja u bespućima internetskog podzemlja, Niia je naišla na neprovjerenu informaciju o mogućem postojanju holografskih leća. Hakerskim kanalima uspjela je doći do fragmentiranih kodova, koje je metodom pokušaja i pogreške, poput puzzli pokušavala složiti u dobitnu kombinaciju. Opsesivno je danima preslagivala kodove dok odjednom program nije zaživio! Naravno, to je bilo daleko od izvornog, laboratorijski stvorenog softvera, ali i ova krnja kopija poslužit će svojoj svrsi.
Brižljivo je i ove večeri svoj alter ego dotjerala za izlazak. Prije samog odlaska u virtualni bar, u paralelnoj stvarnosti namjestila je holografske leće i pogledala se zadovoljno u virtualno ogledalo: tijelo njenog avatara vibriralo je energijom izuzetno rijetke nijanse ljubičasto-plave boje! Nadala se da će ove večeri imati više sreće u potrazi za svojom srodnom dušom, na koju je tako dugo čekala.
Ugledala ga je. Prepoznavanje skladnih aura bilo je trenutačno! I prije nego je um uspio osvijestiti, tijelo je osjetilo, srce je znalo… Savršen spoj! Ljubičasto-plave nijanse muške i ženske polovice stopile su se u cjelinu.
Pripadajućim dušama ne treba mnogo riječi. Povezanost se uspostavlja u trenu, kvantnim pretapanjem skladnih auralnih polja.
Bok, ja sam Niia. Ti si Ewaan?
Bok Niia…
Već pri prvom pogledu, kontakt očima bio mu je dovoljan da shvati. Vatra je planula…
Idemo?
Spremna sam…
Sve ostalo je povijest. Potraga za srodnom dušom vječna je misija. Sreća nije uvijek bila na strani onih, dovoljno hrabrih, da se otvorena srca izlažu emotivnim burama i olujama, u potrazi za srećom.
Niia je bila svjesna da je pomoću holografskih leća zapravo nadmudrila sam život. Bila je rijetka sretnica. Pružila joj se prilika dohvatiti svoju sretnu zvijezdu i nije je željela propustiti. Cilj opravdava sredstvo? Nije se namjeravala opterećivati moralnim dilemama. Umjesto osjećaja krivnje, bila je duboko zahvalna. Život je jedan. Željela ga je proživjeti punim plućima.
Pred samo svitanje, Niia je sretna tonula u san, sa zadovoljnim smiješkom na licu. Sama, u svom stvarnom svijetu, fizičkog tijela umornog od ljubavi. Virtualne ljubavi, ali ipak…
Na rubu sna, tek s preostalim djelićem budnog uma, pitala se kako je to bilo nekad, u starom svijetu, dodirivati se vrelim usnama, kliziti rukama po njegovom tijelu… Čela namreškanog pitanjima, usnula je.
Odgovor nikad neće saznati…
