Vodim pokret otpora protiv kloniranja ljudi za rezervne dijelove. Taj najnoviji trend koji se smatra „vrhom napretka“ modernog društva samo pokazuje koliko nisko možemo pasti kao vrsta. Jer jednom kad klon više nije potreban, ostatak se „reciklira“. Oni, citiram „ne osjećaju nikakvu bol, jer to u stvari nisu razvijena ljudska bića, a njihov mozak radi tek koliko je potrebno da se svi dijelovi održe do transplatacije.“ Uvijek su izgledali kao da mirno spavaju.
Laž stoljeća.
Za takvo kloniranje bili su potrebniji mnogo kompliciraniji procesi i, naravno, novac. Što je nadilazilo važnost etičnosti i humanosti, očito.
Makar je tehnologija napredovala tolika da više nema nikakve opasnosti da će doći do odbacivanja, makar novi dio može izgledati točno kao izgubljeni, umjetni dijelovi i proteze smatraju se zaostalima. Ako ih nosite, postajete žrtvom podsmijeha i drušvenog neodobravanja.
Postaje zanimljivo kad su vam roditelji na čelu najutjecajnije tvrtke za kloniranje i transplataciju, Renovacije. Nepotrebno je reći da sam im bila trn u oku. Pa da vam ispričam kako sam postala sirena.
Počelo je onog dana kada smo bili spremni za najveći prosvjed do tad. Po cijelom svijetu aktivisti su se trebali okupiti pred klinikama Renovacije i zapriječiti osoblju ulaz u zgrade. Ja trebala voditi okupljanje pred matičnom klinikom u Splitu. No ja sam jedva ušla u svoju letjelicu kada sam doživjela sudar.
Dolazeći k sebi, mogla sam razabrati žamor u mojoj neposrednoj blizini, ali nisam ništa vidjela osim bjeline. Osjetila sam probadanje u grudima kad sam shvatila gdje sam. Pokušala sam se uspraviti, ali netko mi je brzo pritisnuo ramena uz krevet.
„O, budna si.“ Ma nemoj. „Moraš se odmarati.“ Bila je oličenje majčinske brige. „Doživjela si nesreću. Sjećaš se?“
Glava mi je pulsirala. „Misliš, onu koju ste mi vi namjestili da vas vaša odmetnička kći ne sramoti još jednim svojim prosvjedom? Da, sjećam se.“
„Kako se usuđuješ?!“ Za razliku od moje majke, moj otac se nije ni trudio izgledati kao da mu je stalo.
Majka je napućila usne. „Dušo, to je bila nesreća. Što god ti mislila, mi te volimo, unatoč našim... nesuglasicama.“
Nisam mogla zadržati smijeh, ali bilo je prebolno pa je zvučalo više kao hroptanje. „Ako ste htjeli da tako izgleda, mogli ste barem upotrijebiti neko vozilo koje ne pripada Renovaciji.
„Poslali smo Ivana da te urazumi, no imao je kvar a vozilu.“
„Očekivala sam nacifraniju priču za javnost.“
„Dosta!“ Moja majka se lecnula kad je otac dreknuo. „Za dva dana ćeš dobiti nove noge. To će ti valjda dokazati da ne pokušavamo atentat na vlastitu kćer.“
„Nove noge?“ Maknula sam prekrivač. Osjetila sam se tupo. Neko vrijeme sam samo zurila. Pa... To se može popraviti. „Nadam se da ste obavijestili doktore o mojim stajalištima“, rekla sam kad sam došla k sebi.
Moja majka je spustila glavu. Moj otac je podignuo obrvu i povukao zastor koji je razdvajao moj i susjedni krevet. Nisam uspjela zatomiti vrisak.
„Ne! Kako ste mogli?! Neću ju ubiti-“
Majka me pokušala prekinuti. „Ona nije-“
„NE! NEĆU! RADIJE BIH CIJELI ŽIVOT PROVELA U KOLICIMA NEGO UBILA NJU TAKO DA JA MOGU HODATI! NIKAD-“
„UŠUTI!“ Ocu je iskočila žila na čelu.
„Punoljetna sam! Ne možete me natjerati!“ viknula sam, bijesna.
„Ne budi tako sigurna. Idemo.“
Kad su izašli, počela sam drhtati. Katarina je upala u sobu i zagrlila me. „Čekala sam da odu. Tako mi je žao.“ Grčevito sam ju zagrlila. Mislim da sam joj nanosila bol, ali nije to ničim pokazala. „Sve će biti u redu. Bit će OK. Upala sam u nadzor bolnice, sve znamo. Čekamo noćnu smijenu, a onda te izvlačimo odavde. I tebe i nju.“
Luka je ugasio televizor i nacerio mi se. „Digla si prašinu.“ On je u našem pokretu bio najistaknutiji liječnik.
„Jeste li ju uspjeli probuditi? Mojeg klona. Možete li uopće?“
„Još nismo. Pa, bilo bi vrijeme da prilagodim proteze za tebe.“
Ugrizla sam se za usnu. Jesam li luda? „Zapravo... Htjela bih da nešto pogledaš.“ Pokazala sam mu svoj nacrt.
„Wow. Jesi li sigurna? I zašto?“
„Mislim da se moramo pritajiti na neko vrijeme. Moji vlastiti roditelji su sredili napad na mene, to je praktički zeleno svjetlo svima koji su protiv nas. Vrijeme je za suptilnije akcije.“
Kimnuo je. „Ovo je inovativno, ali mogu to napraviti. Jesi li sigurna?“
„Jesam. Jednom, kad ponovno budemo spremni izaći, bit će to na velika vrata, a i pokazat će ljudima nove mogućnosti.“
Nekoliko dana poslije aktivirali smo napušteni podvodni kompleks. Imao je vlastito napajanje preko solarnih ćelija pa smo bili zbrinuti što se tiče energije. Bio je dopola pun vode tako da se kroz neke dijelove mogu kretati i drugi, a naravno bilo je i nekoliko suhih soba za ostale. Meni je bilo svejedno. Zahvaljujući cijevčicama koje mi je Luka proveo ispod kože, bez problema sam disala pod vodom, a s repom sam plivala brže nego što sam to ikada mogla s nogama. Bila je toliko bolje nego sam se ikada mogla nadati. U repu sam imala spremnik s kisikom pa sam povremeno morala na površinu napuniti ga, ali uglavnom sam radila u našoj zgradi.
Kao naš posljednji prosvjed u dugo, dugo vremena, četrdeset osam djevojaka iz otpora bacilo se preko litice u more. One su, zajedno s Katarinom, sada Keto – koja je već prije odabrala, postale mojim sirenama. Nerejidama.
Ja sam Amfitrita, morska kraljica. To je ima po kojem se sada borim i koje su mi moje Nerejide nadjenule. Ponosno ću ga nositi dokle god plivam.
