Jedan pogled kroz prozor, snijeg do koljena. Napadalo ga je tog siječanjskog dana. Sjedimo Marin, Anita i ja u kafiću ispod našeg zagrebačkog ureda. Ivan nam donosi petu kavu zaredom uz riječi: “Ova je na mene, častim”, jer vidi da nemamo ni previše para ni ambicija krenuti kućama. Nema smisla. Ljetne su gume na našem službenom Smartu. Smart. Naš službeni auto se “smanjio”, lanjskog Mustanga (iz 2005.) Marin se odrekao za dobrobit startupa. Definitivno ostajemo, vadimo mobitele na stol, ožičeni na sve strane nastavljamo testirati Izzy ft. Angry Birds tipkovnicu koju trebamo lansirati. Trebali smo već. Ali – bugovi!
S ljepšim danima ispeglali su se oni i krećemo. Pratimo downloade, a oni samo rastu. I sjajne su to brojke, dok ne shvatiš da se negdje drugdje broje u milijunima. Desecima milijuna. I želiš biti tamo, ali još tražiš put. U startupu s prosjekom godina 36, a meni 40.
Udaraju nove riječi: retenšn, juzer akvizišn, junik velju prepozišn… brzo loviš, učiš, čitaš, povezuješ stvari. Ubrzani tečaj. Proljeće je. Gume su OK. Ulazi Danijel koji nas je uzeo pod svoje i naređuje: “Nećete ništa napraviti sjedeći u Zagrebu – idemo van!” Uz podršku cijelog predanog kolegija sastavljenog i od našeg glavnog investitora, prevagu donosi Čiča: “Idemo!!! Pardon, idite, ja ne mogu, moran u Split, doša san vas samo vidit i dat podršku, a pare ćemo naći!” Što Smartom, što s Danijelom, krenusmo mi. Svima se svidi koncept, ali se ne usude. Nije došlo iz Amerike!
Tražite poklone za tehno frikove? Evo nekoliko prijedloga:
“Di su pare?”
Kolegij se sastaje. Kako ćemo dalje? Sjedimo s Danijelom u Ljubljani, u dvorani za sastanke i prezentiramo ideju. “O, pa to bi se moglo svidjeti našem Dejanu. Znate, mi imamo vlastiti akcelerator za startupe… možda da se vidite s njim?”, izgovara uglađeni stariji gospodin, sa žarom u očima jer on kuži stvar! Sve smo ispričali i Dejanu. Kako to obično biva, klimaju glavom, propituju te pa završe s: “Bit ćemo u kontaktu”, a ti već nakon tri mjeseca dobro znaš da je značenje te rečenice vrlo rastezljiv pojam. Sit si obećanja. Odlučiš ne govoriti nikome više da si probao otvoriti ta vrata. Jer samo izgleda kako se otvaraju prilike, a za njih treba vremena da prilike i postanu. A što više govoriš, očekivanja rastu, sve te više pitaju: “Di su pare?”
Zaboravimo mi na Ljubljanu zato. Namjerno. Iz inata. Udaramo dalje, s fokusom na ono što su nešto ranije iznjedrile silne rasprave i istraživanja. A to je sasvim novi proizvod i koncept. To je normalno, startupi moraju pivotirati, a ljudi u njima biti spremni da se koncepti, biznis-modeli, čak i sami proizvodi – mijenjaju. Odlučili smo biti hrabri pa predložiti Hrvatskom telekomu da podrži našu ideju o novom kanalu za emitiranje videosadržaja putem videonotifikacija. I to da se tim putem emitiraju ključni trenuci prvoligaških utakmica u Hrvatskoj. Sjedimo u još jednoj dvorani. Dobivamo zeleno svjetlo za TVizzy! Ariton, Miki i Filip, naša programerska baza iz Makedonije, suču rukave. Dovršavaju ono što su posljednja dva mjeseca stvarali i slali na pregled s pitanjem: “Je l’ to to?”. Vraćaj, nije! Treba se moći gledati i na zaključanom ekranu. Rade dalje, testiraju. Ariton danima do ponoći galami na telefon: “Marine, kako ti ne stiže, nama ovdje stiže!”, s vječito istim odgovorom: “Što me briga što stiže u Makedoniji, treba ovdje nama u Hrvatskoj, hrvatsku ligu pratimo!”
Svi su nabrijani! Stvaramo nešto novo! Miki na svaki zahtjev odgovara: “Miki nikada ne kaže ne može, Miki kaže će da probam, samo nemam gde da guglam rešenje, mi to prvi radimo, shvati!” Mikija se inače teško može razumjeti. Kada otvori usta, kao da izlaze brojke, a ne slova. Prebrz je ponekad pa ga ni Ariton, izvorni makedonski govornik, ne razumije kada je u zanosu. Sjedimo u montaži na podu, prva je notifikacija poslana. Čekamo da stigne. Čekamo. Prolazi minuta. Pet. Deset. Vrište telefoni: “Goooooool!” Uvaljujemo ruke u punu kantu pilećih krilca, zadovoljni što radi. Miki ludi: “Ne valja, sve ću ispočetka!” Skratilo se i vrijeme do isporuke notifikacija i već smo debelo u beta-fazi. Stiže mail za sastanak u Ljubljani u ABC akceleratoru, na koji ulijećem mokra od ljetnog pljuska.
Odabrali su nas
Pitam: “Gdje je Jakob, trebam se sastati s njim!” Kažu “Tu!” pokazujući na kompjutor usred velike predavaonice. “Na Skypeu je. Raskomotite se, sad će i žiri!” Kakav crni žiri?! Zovem Marina! “Lamija, nitko nije ništa rekao osim da je sastanak s nekim Jakobom!” Pusti priču, vadi se, prezentiraj TVizzy. Idućih deset dana nismo znali što nam se dogodilo, dok nismo dobili novi poziv s objašnjenjem da smo među tisuću startupa odabrani u top pet koje vode u Silicijsku dolinu. Prošli su i godišnji. Naši su bili kratki. Marinov nikakav. Nema predaje. Mjesec dana priprema, svakodnevne vožnje Zagreb – Ljubljana. Treninzi, učenja, slaganja koncepta, poslovnih planova, strategija… opet svi spominju retention, user acquisition, unique value proposition, ali sve ima smisla i slaže se u ladice.
Pakiramo se i dan prije puta mijenjamo Aritonu kartu, jer ne može ni na kanadski aerodrom stupiti bez vize. Shvatit će kasnije da je to mnogo manji problem od jet laga koji ga je mučio tjedan dana zbog vremenske razlike. Da, preko Kanade nam je bilo najpovoljnije, jer startup uvijek štedi, mora. 24 sata putovanja i slijećemo u Dolinu. Smještamo se ovdje na pet tjedana, u sobu koju krase fotografije Jobsa, Muska, Einsteina i puno jednoroga. Jer tako zovu startupe u trenutku kada im vrijednost dosegne milijardu dolara. Svi žele biti jednorozi. I svi jednako trče po raznim konferencijama i događajima, na koje se ide samo i isključivo zbog upoznavanja ljudi i razmjene vizitki.
Svi očekujući da će jedan od tisuću kojima si odradio tzv. elevator pitch (ispričaj sve o ideji, konceptu, biznis-planu u vremenu trajanja jedne vožnje liftom) ispasti baš pravi investitor i zainteresirati se baš za tebe! Ima pravih, lažnih, onih s malo para, onih s puno, ali nikoga ne razlikuješ. Svi su jednako nonšalantna imidža pa se na kraju stječe dojam da cijelu večer razmjenjuješ vizitke s istima kao što si ti, tek kasnije ćeš saznati “jesi li ubo”. Bili smo na nekoliko takvih događaja. Na jednom osvojili i drugo mjesto za naš pitch, gdje pred poslovnim anđelima prezentiraš ideju i odgovaraš na njihova brutalna pitanja. Baš smo bili ponosni.
Nismo padobranci
Međutim, ono što je bitno jest da ovdje nismo padobranci. U ovome dijelu svijeta, s istočnoeuropskim prizvukom imena i prezimena, na iznimno važnom i teško probitačnom tržištu, ozbiljno možeš biti shvaćen samo ako si dovoljno drčan ili pod okriljem nekog inkubatora ili akceleratora. A mi smo već četvrti tjedan i jedno i drugo. Sada nam biva puno jasnije da je ona ranije spomenuta konstatacija: “Ali nije došlo iz Amerike!” ustvari garancija jer brutalnost tržišta dopušta samo najposebnijima da isplivaju. Tu su sve brojke koje prikazuješ ili projiciraš za svoj proizvod “europski konzervativne”. Male i smiješne. Nama se nisu smijali. Jer vizija je opravdana i nakon brojnih sastanaka i ogromne količine savjeta raznih konzultanata samog akceleratora znamo da smo napravili pravi proizvod i našli svoj put. Dalje ćemo “biti u kontaktu”. Pa što bude, a kažu da će biti. Jedan pogled kroz prozor, vikend je, vani sunce i palma. Još smo tu. Notifikacije stižu. Znamo kako Hajduk igra doma. Za ovo ovdje ne nadamo se puno. Jer smo jednom ono kada se nismo nadali i završili tu gdje jesmo. A to je dobro. Šutimo. Namjerno. Iz opreza ovoga puta, ne inata. Teška je bila ova godina, ali uzbudljiva. Što ako uspije? Zamijenit ćemo i zimske gume.
Ovo su najbolje fotografije Pixsellovih fotoreportera koje su obilježile 2017.:
