U Vladi su ovih dana uz priličnu pompu potpisani ugovori na temelju kojih bi se, uz pomoć novca iz fondova EU, trebale ostvariti pretpostavke za uspostavu Centra dijeljenih usluga (CDU). Potpisivanje ovih ugovora popratila su i obećanja da će uspostava “državnog oblaka”, koji će na jednom mjestu ujediniti podatke iz svih državnih baza, standardizirati digitalne podatke i do kraja godine povezati baze 40-ak, a do kraja 2022. otprilike 300 javnih tijela.
Resorni ministar Lovro Kuščević pritom je s puno optimizma najavio kako je riječ o projektu koji će omogućiti standardiziranje digitalnih usluge, bolje povezati baze podataka u svim tijelima državne uprave, informacijsko-komunikacijsku infrastrukturu učiniti jeftinijom, podići sigurnost pohranjenih podataka i centralizirati upravljanje tim podacima.
No, prve reakcije struke izrazito su skeptične. Dok dio IT stručnjaka oprezno procjenjuje kako bi CDU mogao donijeti neka poboljšanja, ali ne u mjeri koju najavljuje Vlada, Marko Rakar uvjeren je da je riječ o potpunom promašaju. Vladi pritom najviše zamjera planiranje na dugi rok, što, kaže, u IT sektoru gotovo bez iznimke predstavlja unaprijed izgubljenu okladu.
– Oni najavljuju digitalizaciju javne uprave u roku od pet godina, što je u bizarno dug period za IT koji se mijenja beskrajno brzo. Moderni IT ne funkcionira na principu komunističkih petoljetki – kaže Rakar.
Čitav projekt vidi kao najavu da će Vlada “lupiti lopatom i graditi zgradu koja će lijepo izgledati, ali neće ničemu služiti”. Iz Vladinih najava Rakar iščitava da će se gradnjom Centra dijeljenih usluga ugasiti server sobe po ministarstvima i agencijama, u koje je Hrvatska do sada uložila stotine milijuna kuna, što znači da taj novac sada namjeravamo otpisati. Ističe i kako su data centri vrlo specifične građevine, koje se grade izvan gradova, obično u brdima i sa specifičnim performancama, što ih dodatno poskupljuje pa će takva biti i zgrada u kojoj Vlada namjerava objediniti postojeće državne servere. Uvjeren je kako bi Hrvatska puno veću korist imala da je s 360 milijuna kuna, koliko će koštati CDU, uložila u niz manjih projekata.
Dodatni problem Rakar vidi u kadrovskom potencijalu kojim raspolaže državna uprava. Tu se, kaže, sve svodi na entuzijazam pojedinaca, kojih je u državnoj upravi vrlo malo, zbog daleko manjih plaća od onih koje IT-ovci mogu zaraditi u privatnom sektoru.
– Državna uprava nikada nije uspjela napraviti ništa što bi bilo tržišno konkurentno pa to neće uspjeti ni sada – smatra Rakar, koji spori i argument da će objedinjavanje servera podatke u državnim bazama učiniti sigurnijima.
– Postoji nešto što se zove internet. Ako Pentagon koristi Microsoftov ili Amazonov cloud, onda je pitanje koliko uopće ima smisla graditi nešto ovakvo – kaže Rakar i dodaje da se cloud može dobiti za 20 minuta i platiti karticom.
– U što oni ovdje namjeravaju utući novac, sam Bog zna – zdvojno zaključuje ovaj IT stručnjak.
Da Hrvatska u digitalizaciji javne uprave ne uspijeva držati korak s vremenom i nije neka novost, a na to je nedavno upozorio i indeks međunarodne usporedbe efikasnosti javnih uprava, istraživanje koje je provela Blavatnik School of Government sa Sveučilišta Oxford. Na ovu ljestvicu Hrvatska je ove godine ušla po prvi puta i odmah se svrstala na samo dno, na 35. od 38 mjesta, ostavivši iza sebe samo Grčku i Mađarsku. Ovo je istraživanje upravo digitalizaciju naznačilo kao jedno od područja u kojima hrvatska javna uprava stoji izrazito loše, što je Ivan Koprić, profesor zagrebačkog Pravnog fakulteta protumačio kao posljedicu posve krivog pristupa digitalizaciji, pri čemu je posebno upozorio na nedostatak državnih registara s kvalitetnim podacima koji bi se redovito ažurirali.
– Prvi korak u digitalizaciji javne uprave morala bi biti izrada registara, koji bi se neprekidno morali puniti podacima, ažurirati i biti točni. To je početak digitalizacije, a ne bezglavo kupovanje kompjutora za svaki ured i računalnih programa za koje država, ne znam zašto, plaća ovim ili onim tvrtkama – reagirao je Koprić na rezultate ovog istraživanja.
Da Hrvatska pati od nedostatka dobrih registarskih informacija suglasan je i donedavni ravnatelj Državnog zavoda za statistiku Marko Krištof.
Najveći problem Hrvatske je upravo ta činjenica da nemamo dobre registarske informacije. Mi nikada o tome nismo zauzeli neki stav, o tome se u Hrvatskoj nikada nije ni vodila rasprava – kaže Krištof. Pritom upozorava kako diljem svijeta ima zemalja čiji građani uopće ne žele da postoji registar stanovništva, no to su, kaže, zemlje anglosaskog prava, u čiji krug Hrvatska ne pripada.
– Mi imamo registar državljana u Ministarstvu unutarnjih poslova, svi imamo OIB-e, ali nemamo, primjerice, s njima povezan registar zgrada i stanova. I dok god nemate mogućnost uvezivanja registara, do tada registarske informacije nisu niti mogu biti kvalitetne – kaže.
Kao dobru prigodu za sređivanje registara u krugovima bliskim Banskim dvorima već neko vrijeme spominju popise koje Hrvatska planira provesti u naredne dvije godine. Nagodinu će se raditi popis poljoprivrede, koji bi trebao registrirati sve poljoprivredno zemljište i proizvodnju već od povrtnjaka većih od 100 četvornih metara, a godinu kasnije ići će s i u redoviti popis stanovništva. Krištof, međutim, upozorava kako se ovi popisi provode isključivo radi potreba statistike i kako se podaci dobiveni popisom ne mogu koristiti u administrativne svrhe.
– Jeste li sigurni da biste popisivaču znali odgovoriti, primjerice, koliko je stara zgrada u kojoj živite, od kakvog je materijala napravljena, kolika joj je debljina vanjske izolacije... – pita bivši ravnatelj DZS-a. Pritom upozorava i da građani popisivačima znaju iznijeti i netočne podatke o nekretninama, upravo zato što se boje da bi se oni jednog dana mogli iskoristiti u administrativne svrhe, primjerice kod potencijalnog uvođenja poreza na nekretnine.
Rakar, međutim, smatra kako su neki državni registri vrlo solidni, ali je pitanje zna li ih i želi li ih uopće država koristiti na pravi način. Kao ključne prepreke istinskoj digitalnoj transformaciji detektira neznanje i koruptivne otpore, pri čemu kaže kako je udio neznanja i korupcije u ovoj priči 90:10, u korist neznanja.
Da su otpori digitalizaciji snažni svjedoče i oni koji su po različitim resorima radili na uvođenju e-konferencija kojima se pokušava reducirati broj procedura potrebnih za dobivanje različitih dozvola. Jedan od takvih primjera je i e-konferencija koju je nedavno uvelo Ministarstvo graditeljstva i koja je broj procedura potrebnih za dobivanje građevinske dozvole s ranijih 22 svela na svega 10. A 12 procedura manje znači isti toliki broj vrata na koja investitor više ne mora pokucati da bi ishodio građevinsku, što bitno smanjuje i prilike za korupciju. Upućeni kažu da je za uvođenje ovog instrumenta prvo trebalo svladati ogroman otpor u nekim gradovima, što dokazuje da bi pravovremena i snažna digitalizacija bila vrlo vrijedan antikorupcijski alat.
Kada završi drugi svjetski rat misliti će se i o digitslizaciji, sada imamo neke druge prioritete.