Tko i dalje kupuje VHS kazete, naslov je prošlotjednog teksta u The New York Timesu. Gotovo u pravilnom ritmu objavljuju se informacije o rastu prodaje vinila, najprije u svijetu, a sada i kod nas, iako je njihov udio u ukupnom volumenu prodanih medija s glazbom i dalje praktično zanemariv. Svakako mnogo manji od onih vremena kada su ploče bili prevladavajući medij za slušanje glazbe. No, ploče nisu nestale, a izgleda ni VHS kazeta, samim time ni uređaji kojima ih se može reproducirati ili ih kopirati.
Glembajevi i Ciciolina
To je, izgleda, točno za svijet, ali i za nas jer, listajući naš popularni oglasnik Njuškalo, ponuda videorekordera iznenađujuće je bogata. Za relativno malen novac, 200-500 kuna, s tim da ima i onih koji svoj uređaj smatraju i više puta vrednijim, dobijete VHS rekordere kakvi su nekada zauzimali središnje mjesto na regalima dnevnih soba. A razlozi su prilično očiti.
Kod ploče je, osim nostalgije, i posebniji doživljaj zvuka koji u svojoj nesavršenosti skriva i toplinu koju digitalno savršenstvo CD-a, DVD-a ili streaminga ne može imati. Kod VHS-a je to nostalgija, ali također i jedan drugi element. Na sve bolje popunjenim streaming servisima ipak nema brojnih naslova koji su u doba VHS-a bili rado gledani. To je svojevrsno upozorenje sada već velikim streaming servisima da ipak nije baš sve u poplavi novih naslova, već da bi se možda moglo dobiti neku publiku i na digitalizaciji starijih.
Recimo, na Njuškalu ćete pronaći originalnu VHS kazetu “Glembajevih”. Cijena – 50 kuna. Pa su tu tri originalne videokazete Golog kuhara Jamieja Olivera – nemogućih 10 kuna. Moguće je da će neke zanimati kultni uradak Ilone Staller Cicioline “La Perversione degli angeli” koji košta ozbiljnu svotu od 30 kuna. Ali, korisnik iz BiH prodaje Deguella ZZ Top za 450 kuna. Za 400 kuna prodaje se cijela kućna kolekcija VHS kazeta. Bowiejev “Glass Spider” ide za 150 kuna, “Big Time” Toma Waitsa za 350. Ne sjećamo se više cijene praznih VHS kazeta, ali netko prodaje Sonyjevu, BASF-ovu i Scotchevu kazetu od nekada cijenjenih 250 minuta za ukupno 320 kuna. Dakle, za 500-tinjak kuna vraćate se kojih 35 godina unatrag kada se u Jugoslaviji, zahvaljujući olakšanju uvoza, dogodila cijela poplava kućnih videorekordera kao i videoteka.
Čemu, uostalom, svjedočimo i u seriji “Crno-bijeli” svijet gdje se, rekli bismo, ipak malo pretjeruje s temom autorskih prava. Tada o tome nitko nije pojma imao, odnosno svi su znali, ali nitko nije znao ništa. I dobro se zarađivalo. Zadnja se videoteka u Zagrebu zatvorila tek prije nekoliko godina. Kako ugledne newyorške novine donose, zadnji je videorekorder proizveden 2016. godine u Japanu, tvrtki Funai Electric u Osaki.
Kolekcionarski primjerci
Ove naše cijene teško se mogu uspoređivati s onima koje se postižu u Sjedinjenim Državama i ponegdje drugdje. Za različite filmovane uratke poput “Kangaroo Jacka” iz 2003. godine, koji je doduše produkcija Jerryja Bruckheimera, plaća se – 190 dolara. Ali, original Male sirene iz 1989. se na Etsyju prodaje za čak 50.000 dolara. Zašto? Jer je riječ o zabranjenom omotu gdje se ilustrator malo zaigrao pa jedan dio morskog dvorca podsjeća – na muški spolni organ. Nekoliko je takvih primjeraka za sličnu cijenu za koju iz konteksta vidimo zašto je tolika.
Osim nostalgije, tu je i praktičan razlog. Ni jedan streaming servis nema sve naslove, a oni najtraženiji su i najskuplji. Ne možete ih niti zadržati, dok se videokazeta može gledati dok se ne pohaba, a onda, očito, predstavlja i kolekcionarski primjerak s osobnom povezanošću, kao i ploče, uostalom. Iskreno, i ovaj bi autor rado posjedovao komplet originalnih kazeta prve trilogije “Ratova zvijezda”. Pa sve da ih i nema gdje pogledati.
