Već 11. put L’Oreal u suradnji s Hrvatskim povjerenstvom za UNESCO pri Ministarstvu kulture kroz program “Žene u znanosti” dodjeljuje stipendije od 5000 eura četirima hrvatskim znanstvenicama koje se nalaze u završnoj fazi stjecanja doktorata iz područja prirodnih znanosti, uključujući i interdisciplinarna područja.
Ove godine dobitnice su Tena Dubček, magistrica fizike, Daria Juretić Perišić, magistrica ekoinženjerstva, Marina Raguž, doktorica medicine, i Maja Žulj Mihaljević, diplomirana inženjerka agronomije, usmjerenje voćarstvo, vinogradarstvo i vinarstvo. S mladim smo znanstvenicima porazgovarali o stipendiji, ženama u znanosti, izborima koji stoje pred ženama koje se odluče na znanstvene karijere.
Jeste li očekivale da ćete biti dobitnice stipendija? I to onih koje dodjeljuje L’Oreal, kozmetička kompanija.
Maja: Dugi niz godina znala sam za tu stipendiju, pratila sam i tko je dobivao pa sam u nekom trenutku sjela i pogledala koji su uvjeti za natječaj. I tako, shvatila sam da sve uvjete zadovoljavam, prijavila se i danas sam ovdje. No treba uložiti puno vremena i truda, dosta je papirologije, a i problem je sročiti ono što radiš u mali broj riječi. Bio je to najljepši poklon za Dan žena. Pa, uostalom, zašto bismo bile neskromne – sve smo to zaslužile! Treba zahvaliti L’Orealu na ovakvoj inicijativi, a zahvaljujem i svojoj obitelji te mužu. Jer, bez dobrih muževa nema ni ovakvih nagrada. Važan je dobar tim, a ja tako nešto imam i na fakultetu i kod kuće.
Marina: Pa odlično je što to dodjeljuje L’Oreal, jako je zanimljivo što jedna kompanija koja se bavi ljepotom na ovakav način priznaje da čak i iza ovakvih vanjština stoji i nešto puno više. Šalim se, ali zaista je odlična stvar da jedna globalna kompanija na ovakav način ulaže u znanost.
Daria: Treba reći kako, iako su na stipendijama naša imena, to nije samo naša nagrada. To je nagrada sviju nas, onih s kojima radimo na našim znanstvenim projektima, svih tih ljudi koji su u svakom trenutku stajali iza nas i podržavali nas. Doista je bilo sjajno kada su nas nazvali, poseban trenutak, doista sam počašćena. Pogotovo je osjećaj bolji kada pogledaš tko je sve do sada nagrađen, kao i kad shvatiš koliko zapravo odličnih znanstvenica imamo. Svakako je izvrsna stvar što smo sve četiri iz različitih područja.
Što ćete kada doktorirate? Mnogi danas odlaze van.
Daria: Nikada o tome nisam razmišljala jer sigurna sam da nigdje neću pronaći ovakvo mjesto za život. No nikad ne znaš što te čeka u životu.
Marina: Mislim da je za svakog znanstvenika dobro da ode van, i to na neko što jače sveučilište ili instituciju. Ja bih tako napravila, pokupila bih sve znanje koje bih mogla i vratila se natrag u Hrvatsku. To bi za mene bio najbolji put.
Maja: O tome sam razmišljala prije, sada kada sam u svoju znanost toliko uložila ovdje i došla do nekih rezultata, ne mislim da bi to bilo neko dobro rješenje. Ali treba isto tako reći kako pozicija znanstvenika u nas nije danas baš idealna.
Često se govori da su žene slabije zastupljene u znanosti.
Maja: To na mojem fakultetu nije slučaj, ima nas podjednako. No u svakom slučaju pred ženom stoje izazovi koje muškarci ipak nemaju. Naš je izbor obitelj ili karijera, odnosno projekt na kojem radimo. Odluka o zasnivanju obitelji oduzima gotovo dvije godine i to je nešto o čemu ne možeš odlučiti sam. Zato je podrška obitelji ključna i bez nje se ne može.
Marina: Rekla bih kako je to više nešto izazovno nego što je teško. Slažem se kako je to jedna važna odluka koja se ne donosi samostalno i nakon koje moraš imati apsolutnu podršku obitelji. Ako nema tih sitnica koje čine razliku u životu, nema šanse da budete dobar znanstvenik.
Daria: Znanstvenik nema radno vrijeme, s dosta stvari koje radimo to je naprosto nemoguće. Istraživanje je zahtjevno i nije moguće smjestiti ga u neki vremenski period. Od jutra do večeri, pa se sjetiš nečega usred noći, ustaneš pa zabilježiš, za tako nešto treba podrška. Živim u Zagrebu, muž je u Lovranu pa je i tu neko odricanje.
Što biste odabrale da pred vas ipak dođe takav izbor, obitelj ili znanstvena karijera?
Maja: Nadam se da do takvog izbora nikada neće doći. Svi mi balansiramo, ne samo kada je riječ o obitelji. Odabireš i kada ideš na trčanje ili na kavu s prijateljicama. Znanost je takva, radi se uvijek, pa je isto neka odluka kada se od nje odvajaš i samo na neko vrijeme. No, bez ikakve sumnje, da baš moram odabrati, u svakom bi slučaju to bila obitelj, o tome nema nikakve dvojbe.
Daria: Sve činiš da do takvog izbora ne dođe. Čak i kad postaneš mama, a ja ću to postati za pet mjeseci, tvoj rad u znanosti ne stane, posao nosiš kući. Jedino što se možda ne može jest rad u laboratoriju, tu bi se možda stalo naprosto zato što se radi o spojevima i kemikalijama kojima je mjesto samo u laboratoriju, tada izabereš obitelj ili neko drugo mjesto.
Marina: Dobro je da znanost nije privatni sektor pa odluka o obitelji ne može biti uvjetovana kao što to, nažalost, koji puta biva u privatnom sektoru. Dobro je da takva odluka u znanosti ostaje osobnom, nema straha od bolovanja ili majčinstva, netko će prije, a netko kasnije zasnovati obitelj i tako je dobro, možda i jedini način da stvari dobro funkcioniraju.
Izabranici su također iz znanosti?
Daria: Ne! Moj je suprug diplomirani inženjer zaštite na radu i zaštite od požara, ali radi kao vatrogasac, šef je smjene.
Maja: Moj je muž docent na fakultetu na kojem i ja također radim. Znamo se još sa školovanja, upoznali smo se na planinarenju. To što je on znanstvenik puno mi znači, a možda je baš dobro da radimo u istoj instituciji, ali ne u istoj zgradi!
Marina: Nisam udana, a moj dečko također je inženjer zaštite na radu. Super mi je jer smo toliko različiti, a opet toliko isti, strašno mi je važno da je pun razumijevanja i da me podupire, iako zapravo ne razumije o čemu govorim. Uvijek kaže kako je sve izvrsno i super izgleda. Ne znam kako bih uspjela bez njegove pomoći.
>>Splićanka u NASA-i zaslužna za otkriće izgubljene letjelice u Mjesečevoj orbiti