Pronašla ju je susjeda Rezika, zapravo Tereza. Ruža je ležala potrbuške na krevetu, na tjemenu je imala svježu ranu od udarca kristalnom vazom. Vaza je ležala na podu između kreveta i niskog stolića. Ruža je bila samo u gaćicama, a leđa su joj još bila masna od kreme.
Stara Rezika, Ružina vršnjakinja, upravo je policajcima objašnjavala kako je jutros nekoliko puta zvonila, a budući da Slavko, Ružin podstanar i budući suprug ovo "budući" je posebno naglasila nije otvarao, otišla je po ključ od njezina stana i ušla. Njih dvije su živjele godinama u nekoj vrsti zajedničkog domaćinstva sve dok Ruža nije ostala u potpunosti vezana uz krevet i odlučila iznajmiti stan nekoj dobroj duši koja bi joj pomogla u starim danima. I tada se pojavio student Slavko, mladić iz provincije koji se sam uzdržavao na studiju u velikom gradu.
Slavko je još jednom zavirio u Plavi oglasnik. Podigao je glavu, ponovo provjerio kućni broj. Smotao je novine, gurnuo ih pod mišku i ušao u haustor.
Otvorila mu je starija žena u kućnoj haljini. Ljubazno se smješkala. Vi ste sigurno u vezi oglasa?! rekla je hrapavim glasom. Jesam klimnuo je potvrdno Slavko. Uđite, pogledat ćete sobu!
Hvala uzvratio je Slavko i provukao se pokraj prsate žene. Otvorite slobodno! rekla je žena pokazujući prema staklenim vratima. Sobica je bila uska i dugačka. Nasuprot vratima uski duguljasti prozor. Uza zid stari krevet, a ispod prozora stol i stolica. Nasuprot krevetu stajao je široki starinski ormar. Koliko tražite za sobu?
E, to ćete s gazdaricom! digla je žena dlanove ispred prsa. A niste vi...? čudio se Slavko. Nisam! Gazdarica je tu preko, leži bolesna rekla je žena i izišla iz sobice. Slavko ju je slijedio kroz uski mračni hodnik. Soba u kojoj je ležala Ruža Pavec bila je prostrana, s dva velika prozora prema ulici. Ispred prozora je stajao veliki stol sa šest masivnih, visokih stolica. Desno od stola dvije velike žute fotelje, stolić s mozaik pločom i s druge strane visoki krevet, a na krevetu, oslonjena na jastuke, ležala je gazdarica Ruža.
Dobar dan pozdravio je pristojno Slavko promatrajući njezino naborano, debelim slojem kreme namazano lice. Jeste li pogledali? piskavim je glasom upitala Ruža. Jesam. Koliko je soba? Besplatna!
Molim?! Kako to mislite? rekao je Slavko zbunjen odgovorom. Umjesto novca trebam vašu pomoć mirno je rekla Ruža značajno podižući iscrtane obrve. A, kakvu pomoć? pitao je Slavko nejasno sluteći o čemu se tu radi. Ako ste zainteresirani, Rezika bude vam sve objasnila. Ja, nažalost, sada moram popiti lijekove i otpočinuti osmjehnula se Ruža prema Slavku.
Slavko je uzvratio ljubaznim pozdravom, okrenuo se i izašao iz gazdaričine rezidencije. Srce mu tuklo od uzbuđenja. Nije mogao vjerovati da se ovo događa njemu, o tome je mogao samo sanjati. Ona će mu iznajmiti sobu, tu u centru grada, besplatno, a on će njoj zauzvrat otići po lijekove ili se pobrinuti oko nekih sitnih popravaka po stanu. Pa to je bila prilika koja se ne propušta.
Rezika je pritvorila ulazna vrata stana i sad su stajali na odmorištu. Ukratko mu je nabrojala poslove koje bi morao obavljati iz mjeseca u mjesec u zamjenu za plaćanje stanarine. Na kraju je značajnim tonom dodala:
Ako joj budete dobri, ali baš dobri, znate onako kao sin, možda naslijedite stan završila je efektno Rezika i zagonetno se nasmiješila.
Ma, dajte...! odmahnuo je Slavko zbunjeno. To je već bilo previše. Pomislio je čak da ove dvije starice nisu pri zdravoj pameti i da mu je najbolje nekako se izvući i nastaviti s potragom smještaja. Ali Rezika kao da je osjetila kako se on povlači i spreman je odustati od tako zbunjujuće ponude, pa je još zdušnije navalila na nagovaranje. Nemojte odustati, ovakvu ponudu nećete dobiti, a ako vi odustanete, već će naići netko drugi i iskoristiti priliku umjesto vas.
A, ovo što sam vam rekla o stanu, to vas ne mora zbunjivati i plašiti. Jer ona vam, nažalost, neće još dugo, a nema nikoga svojega pa joj je i te kako stalo da se netko o njoj pobrine u zadnjim danima... prela je svoju priču Rezika, a Slavko je već bio s obje noge na stepenicama koje su vodile dolje u haustor u kojem je stajao prije pola sata tražeći u novinama ovu adresu u centru grada.
Slavko je donio svoje stvari već sljedeći dan. To i nije bilo nešto: dvije putne torbe i nekoliko vrećica bile su dovoljne za sve što je on posjedovao i selio iz jedne u drugu podstanarsku sobu. Izvadio je stvari, složio ih u ormar, a kad je završio s raspakiravanjem, začuo je kuckanje po zidu. Odmah se sjetio Rezikinih uputa među kojima je na prvom mjestu bila baš ova o gazdaričinu kucanju po zidu, znaku na koji se mora odazvati uvijek, u svako doba dana i noći. Napomenula mu je neka ga to ne zabrinjava jer ga ona neće često ometati.
Kad je otvorio vrata gazdaričine sobe, ljubaznim glasom ga je zamolila da joj otvori prozor jer je u sobi postalo previše toplo. Slavko je prišao do prozora, otvorio desno krilo i pogledao u gazdaricu. Ona je potvrdno pomaknula glavu i dalje se ljubazno osmjehujući. Zatvarajući vrata njezine sobe zapazio je Ružinu novu frizuru. Bilo mu je malo čudno kako je mogla... ako tu stalno leži... ali si nije htio time razbijati glavu.
I, tako su tekli njihovi zajednički dani. Slavko je jurio između fakulteta, povremenih poslova preko student servisa i svoje podstanarske sobice stalno u brizi hoće li stići na sve, a pogotovo se trudio da ispuni obveze prema gazdarici Ruži. Ali je zato na početku svakoga mjeseca osjećao olakšanje što ne mora plaćati sobu pa mu je ostajalo poprilično novca koji bi zaradio od povremenih poslova dostave, istovara i sl.
A onda je jednoga dana gazdarica bila jako loše. Dolazio je liječnik i razgovarao sa susjedom Rezikom u koju je Ruža imala beskrajno povjerenje. Kad je završio i otišao, Rezika ga je pozvala k sebi. Slušaj me, Slavek zabrinuto je rekla i uhvatila ga ispod ruke ono što sam ti natuknula o stanu kad si se doseljavao to ti je sada tu. Zadnji je trenutak da to napraviš.
Ti si dobar dečko i šteta bi bila da stan ostane gradu. Moja kći je pravnica, a poznaje i matičarku iz našeg područnog ureda pa ćemo to sve korektno i brzo obaviti, a ti ćeš riješiti svoj stambeni problem. Popričaj još danas ili najkasnije sutra ujutro s Ružom i vidjet ćeš da će ona pristati objasnila je Rezika Slaveku što mu je činiti.
A da ju je Slavko poslušao, bilo je vidljivo iz ovoga užasa koji je policija zatekla u Ružinoj sobi toga jutra. A gdje bi on mogao biti sada? upitao je jedan od dvojice policajaca u civilu Reziku.
To vam ja ne znam tihim glasom je odgovorila Rezika i zabrinuto se zagledala u visokog, crnokosog policajca. A pogled joj je stalno skretao prema nepomičnom Ružinu tijelu koje su dvojica tehničara preokrenula na leđa pripremajući se da ga prebace u limeni sanduk. Između ona dva visoka jastuka virio je nekakav bijeli papir. Jedan od tehničara je oprezno odmaknuo gornji jastuk i papir je spuznuo niz donji jastuk i pao na pod ispred Rezikinih i policajčevih nogu.
Policajac se sagnuo i oprezno, nekakvom štipaljkom, dohvatio papir. Vidjelo se već izdaleka da je to nekakav gusto ispisani i ovjereni pravni spis, darovni ugovor u kojem se u zaglavlju kočilo Rezikino ime, pravo ime Tereza uz Ružino, ali potpisa nije bilo. A, što je ovo?! podigao je policajac u znak pitanja i zagledao se u Reziku čiji izraz lica se naglo mijenjao iz lukavo zabrinutog u prestrašeni.
Gledali su se tako, a onda je policajac rekao: Slavko je trebao poslužiti da se na gospođu Ružu zastao je policajac i pogledao prema nepomičnom tijelu izvrši pritisak, a da napokon potpiše i ostavi stan vama.
