Prije desetak godina, kad se o našem ulasku u Europsku uniju još uvelike pregovaralo, s podsmjehom smo gledali na češke turiste koji na more nose vlastiti kruh i paštete putujući u starim Škodama. Danas te iste turiste gledamo kako voze skupe limuzine, a žive u zemlji o čijem ekonomskom uspjehu Hrvatska može samo sanjati. Kako je Češka uspjela uhvatiti vlak s razvijenijim zemljama Unije, a realna konvergencija u Hrvatskoj ostaje tek puka želja?
Mjereno BDP-om po glavi stanovnika (prema paritetu kupovne moći koji ujednačuje razlike među cijenama), Češka je još od 2013. gospodarski najrazvijenija među EU10 zemalja, grupe u kojoj je s Rumunjskom, Bugarskom, Slovačkom, Slovenijom, Poljskom, Litvom, Latvijom, Estonijom i Mađarskom. U 2017. bila je na 89 posto prosječne razvijenosti EU, a Hrvatska daleko ispod nje na 62 posto, pokazuje publikacija Hrvatske gospodarske komore (HGK) pod nazivom Konkurentnost zemalja srednje i istočne Europe: Osvrt na Češku.
Uzlet češke industrije
Za razliku od Hrvatske koja je europska neslavna rekorderka po trajanju krize, Češka je imala samo tri godine pada realnog BDP-a s time da je u dvije godine (2012. i 2013.) pad bio tek 0,8, odnosno 0,5 posto. Već 2014. imala je veću razinu BDP-a nego krizne 2008., da bi 2017. ona bila 13 posto veća. Hrvatska će povratak na razinu prije krize ostvariti tek ove godine, više od desetljeća kasnije, i to ostvare li se najnovije prognoze rasta od 2,6 posto.
Vjetar u leđa toj srednjoeuropskoj zemlji s 10-ak milijuna stanovnika bez sumnje dalo je ranije članstvo u Uniji u koju je ušla u velikom valu proširenja 2004. Te je godine zahvaljujući otvaranju europskog tržišta od 500 milijuna stanovnika izvoz skočio rekordnih 40 posto u odnosu na godinu ranije, a udio robnog izvoza u BDP-u porastao s oko 35 posto na gotovo 47 posto BDP-a. Širom otvorena vrata Europe donijela su uzlet tamošnjoj industriji koja stvara oko trećine češkog BDP-a, posebice grane rudarstvo i vađenje, prerađivačka industrija, opskrba električnom energijom, plinom, parom i klimatizacija. Vodeća je ipak automobilska industrija koja u bruto dodanoj vrijednosti (BDV) sudjeluje s oko 6 posto, najviše od svih članica. Nakon Češke s udjelom automobilske industrije u gospodarstvu slijede Mađarska (5,2%), Njemačka (4,7%) te Slovačka (4,3%).
S druge strane, Hrvatska nije puno profitirala od članstva već se hvalimo stopama rasta za koji će ekonomisti pristojno reći da je rast po inerciji, a ne nešto s čime se treba hvaliti. Ulazeći u članstvo duboko u krizi, s loše posloženim ekonomskim modelom, i uz mentalitet bježanja od reformi, Hrvatska se prometnula u jedinu zemlju u povijesti europskog proširenja koja je nakon pristupa EU doživjela široku društvenu regresiju; pad povjerenja u institucije, rast klijentelizma i korupcije. Stručnjaci će reći da razloge za izostanak konvergencije treba tražiti u trenutku kad smo se izborili za izuzeće od naknadnog monitoringa, posebice u sferi pravosuđa. U tome smo uspjeli na vlastitu štetu jer je cijenu platila kvaliteta institucija i kraj borbe protiv korupcije - temelj poduzetničkog okruženja i privlačenja stranih investicija.
S trećinom gospodarstva koje čini industrija, vrijednost robnog izvoza u Češkoj doseže oko 67 posto BDP-a, ilustriraju brojke za 2017. godinu. U Hrvatskoj je vrijednost robnog izvoza istodobno dosegnula tek 24 posto BDP-a što ne čudi budući da je fokus Lijepe Naše odavno na turizmu (dakle “izvozimo” usluge), a industrija doseže tek petinu domaćeg gospodarstvu. Trgovina (na veliko i malo), prijevoz i skladištenje, smještaj, priprema i usluživanje hrane u Češkoj su činili 19 posto BDP-a, a u Hrvatskoj 22,6 posto, građevinarstvo ima gotovo isti udio, a nešto manji udio u domaćem gospodarstvu u odnosu na češko imaju djelatnosti informacija i komunikacija.
A onda dolazimo do konkurentnosti, druge strane medalje izbjegavanja reformi. Češka je prema Svjetskom gospodarskom forumu (WEF) 2018. bila 31. najkonkurentnija zemlja svijeta na listi njih 137 i, nakon Estonije, druga najkonkurentnija u EU10. Iako će se političari na sva usta hvaliti odrađenim poslom i potezima pred europske, a uskoro i nacionalne parlamentarne izbore, rezultati na terenu su mršavi. Toliko mršavi da je, recimo, Udruga stranih ulagača odlučila ne tiskati Bijelu knjigu za 2018. - preporuke za poboljšanje ulagačke klime. Čemu, požalio se nedavno predsjednik Udruženja Mladen Fogec, kad se naprosto na ranije izdanje jednostavno može staviti - nova naljepnica?
Hrvatska je na WEF-ovoj ljestvici bila 74., najlošije među EU10 zemalja, a čak 43 pozicije ispod Češke koja je u gotovo svim pokazateljima bolja od Hrvatske, osim u infrastrukturi. Vrijedi naglasiti da je posebno dobro ocijenjeno tržište rada. Ako je suditi na tom primjeru, fleksibilizacija tržišta rada ne znači nužno skretanje u potpuni ekstrem koji se dogodio kod nas - dominaciju zapošljavanja na određeno kod novih ugovora. Hrvatska je (i tu) neslavna rekorderka po tzv. prekarnom radu koji za radnike znači nesigurnu egzistenciju i nedostupnost kredita. Sa 8,4 posto Hrvatska je tri puta gora od europskog prosjeka, a u Češkoj je takva praksa iznimka - samo ih je 0,4 posto.
Bježanje od reformi
U zadnjih 20 godina, Hrvatska je rasla prosječno po stopi 1,7 posto, Rumunjska 3 posto, a druge uspješne tranzicijske zemlje brže od 4 posto. Bez famoznih reformi, gospodarstvo ima potencijala koliko ima, a to je 1,3 posto. U tom slučaju trebala bi nam 21 godina da korak uhvatimo trenutnom razinom dohotka po stanovniku u Slovačkoj ili teško zamislivih 58 godina s razinom na kojoj je Austrija - danas.
Bježanje od reformi jasno se vidi u različitoj dinamici uspjeha pojedinih sektora. Oni na koje utječu kretanja u EU, poput turizma, trgovine na malo i dijelom, prometa, rasli su po bržim stopama. S druge strane, oni koji najviše ovise o reformskim zahvatima poput industrije, graditeljstva i poljoprivrede kaskaju osjetno sporijom dinamikom. O tome što bi trebalo napraviti odavno se sve zna: reforma zdravstvenog i mirovinskog sustava (ne dizanjem doprinosa ili isključivim tjeranjem radnika na dulji rad dok bujaju povlaštene mirovine), rezanje barijera koje guše poduzetnike, rošada javne i teritorijalne uprave, digitalizacija države, nagrađivanje zaposlenika javnih i državnih službi prema učinku, ukidanje fiskalnog tereta, smanjenje troška rada, napuštanje prakse političkih uhljebljenja... Ono što se piše i ponavlja godinama, a Bruxelles i rejting agencije notiraju kao slabosti, svima izlazi na uši, a ulagači uzalud čekaju pa frustrirano nose kapital u susjedne zemlje, primjerice, u Češku.
Adut može biti euro
Adut u ovoj priči mogao bi biti euro za čije će se uvođenje, vjerojatno nakon EU izbora, slati pismo namjere prema Bruxellesu. U središnjoj banci računica je pokazala da su dugoročne koristi male otvorene ekonomije s 500 milijardi kuna bruto deviznog duga orijentirane na Uniju bile daleko veće od troškova. S eurom u fokusu, zemlja mora pokazati sposobnost da potrošnju javnog novca stavi pod kontrolu i obuzda javni dug što je zahtjev koji (ugrubo) ispunjavamo. Drugo je pitanje možemo li zadovoljiti realnu konvergenciju jer se ta priča svodi na zdravu ekonomiju koje nema bez, ponovno, reformskih zahvata.
Česima se u Hrvatskoj više nitko normalan ne smije jer sad gledamo u leđa Rumunjskoj, zemlji u kojoj donedavno zaprežna kola usred metropole nisu bila ništa neobično.
Investicija u turizam se vraca za 20 do 30 godina, a u industriju za 2 do 3 godine. Industrija vecinom proizvodi cijele godine, a turizam kod nas u vecini slucaja je aktivan nekoliko mjeseci. Takvo opredjeljenje ce uzrokovati jos veci pad na ljestvici razvijenosti.