Ne krivite Mađare,krivite Hrvatske izdajnike koji su omogučili da netko drugi radi s Inom,kaj hoće.A domačim izdajicama,kojih ima još u Ini,a koji zbog svojih sitnih interesa rade prljavi posao za Mađare,stiči ćr Vas božja pravda,jer će na kraju kad odradite prljavi posao za Mađare,s Vama Ti isti Mađari obrisati pod i šutnuti Vas kao staru krpu.Ja sam jednom prošao privatizaciju na Hrvatski način i ovo pišem iz iskustva,nećete trebati Mađaru,budite sigurni,kako ćete se onda moći pogledati ujutro u špigl.

Hrvatski narod na izborima sam odlučuje što i sa kim, i bira onog u koga ima povjerenja. Vjeruje u to. Hrvatski narod je veliki Hrvat, ali ga je lako uvjeriti u nešto, mi smo politički naivci. Bio je jedan predsjednikdnik protiv kojeg su danas svi "pametni", i koji imaju veliki gubec i sve bolje znaju, ali taj Predsjednik, istina ne bez greške, ali on nam je dao, zajedno sa nama dao, dao nam je našu zemlju. Da nije bilo tog čovjeka, recite mi ime jednog hrvatskog političara od kojeg bi takovo djelo mogli očekivati. Nema ga, ali mi imamo u Hrvatskoj puno 'modernih teatra' i 'modernih lutkarskih kazališta'. Današnji političari nemaju vremena za Hrvatsku, osim kada pada kiša, oni se bave drugim poslom, važnijim poslom. Ja sam karlovčan. Ja volim Karlovac, ja volim Hrvatsku. Karlovac je bio vrlo lijepi industrijski grad. Karlovac je imao Jugoturbinu, Josip Kraš, Vunatex, Kontex, DIP, Ivo Lola Ribar, ŽeČe, jednu Ciglanu (danas je nema, što razumijem, jer mi više ne gradimo), itd., itd. Toga više nema. Niti Karlovačka pivovara više nije karlovačka, ali mi imamo IKEA-u, Edeku, Kaufland, Merkur, Konzum. Mi smo moderna prodana zemlja. Osamnaest godina poslije rata, u centru karlovačkog vikenda, na karlovačkom šetalištu, na kupalištu, povrh onog lijepog slapa i sa povijesnim, prvim strujnim generatorom Karlovca, visavi onih karlovačkih Pivskih dana, je očiščena jedna ruševina, poznati hotel na tom slapu rijeke Korane. Gradsko šetalište. Osamnaest godina. Sramota. Karlovac je bio lijepi grad, a danas, neznam. Karlovac ima lijepo kazalište i Kolodvor sa kojeg pada fasada koja je u devedesetim godinama napravljena. Karlovac nije samo jedan od hrvatskih gradova sa tužnom današnjicom. Jadan i Vukovar, jadan u ratu i jadan danas. I još puno drugih, možda svi. Hrvatska politika? Političari imaju važnijih stvari od privrede. Mi smo jedna zemlja basnoslovnih priča. Kada je jedan ljubimac ručnih satova 2004. godine preuzeo vlast u Hrvatskoj, preuzeo je 2004. godine i ostavštinu od preko tristotisuća (310.000) nezaposlenih. Skinuo je taj broj već 2008. godine na dvijestotrideset tisuća (236.000) nezaposlenih (hrvatska službena statistika) i kao ljubitelj satova otišao sa odgovornosti, a mi ga danas hranimo, i narod plača vodu kada se umiva, a toga će biti sve više i više. Dobro tako, mislili smo, danas više nismo sigurni u to. Vladama poslije njega je uspjelo taj broj ponovno podignuti, sa tih njegovih dvijestotrideset tisuća (236.000), na četristotisuća nezaposlenih (400.000). Očaj, a ipak jedan, političar iz vlade, godinu dana kasnije kod tog tragičnog broja nezaposlenih izjavljuje da je naša zemlja sa šest milijuna u plusu, a isti dan nam javlja ministar financija da je nabavio dvije milijarde dolara kredita. I u tom očaju se čovjek neki puta mora kiselo smijati, samo kome. Ili samome sebi. Kurdistan, jedna zemlja, bolje rečeno jedan mali dio u kojem žive Kurdi, na rubu jednog groznog i odvratnog rata, razvija i podiže svoju privredu. Ja se ne osuđujem privredno usporediti Hrvatsku sa njima, oni čak nisu niti jedna priznata država a da ne spominjemo danas tu Irsku, Portugal, Španjolsku, Grčku, Estoniju, Litvu. A mi, Hrvatska država, smo danas na ekonomskoj listi 76.-ti, iza Makedonije i Crne Gore, a Makedonija nema niti mora. Ljudi, da li smo mi svjesni toga pitanja od poginulih u devedesetim godinama, gdje smo karakterno danas. Tko smo mi. Političar postao ministar i koristi to da bi u Istri mogao čarobno lako kupiti zemlju i postati bogat, hrvatska vlada ga hvali, a što si on misli, neću biti prost. Danas milioner, od predsjednika blagoslovljen, dobiva još i mirovinu od prevarenog naroda. Jadna Hrvatska, bez nade hrvatska djeca, a Hrvati odlaze iz vlastite zemlje i od koga će hrvatska djeca, mladi, naućiti nešto. Jadni diplomirani, oni znaju poslije diplome još samo kavu piti, i to i ćine ako im je djeda dao tu kunu, a iskustvo odlazi iz Hrvatske i oni, neuki inžinjeri, od koga će oni naućiti praksu. A reči će, svaki svome ocu i političarima da začepe gubec, jer to, sa ćime će oni i njihova djeca morati živjeti, to je naše (ne)djelo. Hrvatska politika je ništarija, politika bez rezultata, politika krađe i pljačke, kako ide dalje, neznam. Barem sam iskren. Mi, narod, bez političara, da li nas netko, još danas, može opisati. To bi bilo djelo za Nobelovu nagradu. Meni je poznato samo jedno ime u Hrvatskoj, taj Tito i hvala Bogu da smo ga imali, Tuđman. Ali to jedno ime nećemo ni mi ni naša djeca zaboraviti, čovjek je radio i mi imamo rezultat njegovog rada, a što danas, što imamo danas. Po što idemo u Englesku u London, po što idemo u Australiju, u Tađekistan, u Čile, ostanite bolje doma u Hrvatskoj i učinite nešto, ta putovanja su bačeni novac kojeg nemamo. Riječi prije odlaska u London i poslije, mlačenje prazne slame, djetinjasto i košta novaca, danas ni riječi više o tome, a pogledajmo rezultat. I ona noćenja na Baliju za petsto (500) dolara jedna noć. I kada to gledamo, ta djela bez odgovornosti i na račun naroda. Okrutno. A ona politička zapošljavanja strica i ujca, kao i onog električara u Istri i u svim drugim mjestima kao i državnim poduzećima. Rodbina je rodbina, ni rodbini ni prijatelju ne možeš dati otkaz, pa rođaci smo, a zemlja nam propada. A i sa njima se može bolje krasti. Koga to još interesira, hrvatsko sudstvo, ne vjerujem. U drugim zemljama se nakon takovog sirovog bez cilja bacanja novaca leti sa, ne samo sa položaja, već i od odgovornosti prema narodu. A mi i sada još mislimo da su prošla vremena one komunističke neodgovornosti prema narodu. Mi pričamo o političkim partijama, pričamo i pričamo, ali gdje su rezultati. U Istri (veliko razočaranje) ta tvornica riba, i u agraru, i u poljoprivredi, u brodogradnji, a mi više nemamo ni aerodroma, hrvatski predsjednik danas poliječe iz glavnog grada Hrvatske iz jedne francuske zračne luke. U teškome ratu, u teškim devedesetim godinama je u Hrvatskoj učinjeno više za našu Hrvatsku nego u ovih zadnjih petnaest godina u kojima se kontinuirano privredno ruši. Koliko kredita smo na kraju rata, na kraju devedesetih godina imali, a koliko danas. Mi smo gradili hrvatsku vojsku, rat je koštao, nije bio zabadava, a što imamo danas. Današnja hrvatska vojska i oprema, ljudstvo je u redu, ali oprema danas, da li brod ili avion, sramota. Da li nešto reči o našoj željeznici, bolje ne. A mi bi željeli Rijeku za veliku luku. Bilo pa prošlo. Danas ima susjed manju luku sa većim prometom, a kod nas u Hrvatskoj se i dalje fantazira. Velike gubice, malo rezultata, krađe i besramnost. Skinuti ime ulice sa imenom Tuđman i slaviti vikend u nekakovom okruženju visokih 'političara' i onda zatvor, a i dalje vladati. To je današnja Hrvatska. Hrvatska u kojoj u Saboru svi šute i dižu ruku, ništa reči da ne izgubi stolicu i u besramnom plaču (plaču ili plaču, pogodite, kako god hoćete). Hrvatska vlada, mi smo već u EU primljeni, sve je ispunjeno sve je potvrđeno, a Hrvatski sabor donosi zadnji radni dan, svima iza leđa, iza leđa od onih koji su nam rekli dođite mi vas čekamo, pred svečanost primanja nekakov 'lex perković' zakon. Da li bi tko od nas to od svog susjeda akceptirao. Nebi. I onda šest mjeseci, ti jadni političari, bez briga prema zemlji i prema narodu kojeg se zaboravlja, idu neobjašnjivo, tih šest mjeseci izgubljene bitke za 'lex perkovića' sa onom dječjom famoznom izjavom: "Ma šta će oni meni". I onda lizanje guzice, stalno, i do danas, to je realitet. A narod. Šest mjeseci je zemlja, od vlastitog predsjednika i vlade bila zaboravljena i to plačamo još danas. A London, Tađekistan i Australija su male pričice u usporedbi sa ovim 'lex perković' i onim; "Ma šta će oni meni". Ništa oni tebi neće, samo nema investicija, ali ima nezaposlenosti. Narod bira jednog političara u očekivanju njegovog rada. Kao i kod pekara, ako pekar ne radi onda niti političar nema kruha, ali pekar radi, a poličar, on samo diže ruku kako mu se kaže. Jadna Hrvatska danas, a ja bih tako volio da mi netko može reči da sam pesimista. Samo mali isćupani primjeri: Češka, Slovenija, Slovačka, Rumunjska, Mađarska imaju od zapadnoeuropske EU privrede investicije i sa time stalna stabilna radna mjesta, sa izvozom i sa dodatnim unutarnjim prometom. Firma Porsche ide prvi puta u svojoj povijesti od Prosinca ove godine u potpunu proizvodnju jednog vozila, izvan Njemačke, u Slovačku u Bratislav. A besposlena Hrvatska, ništa. Naši mali, sitni političari, po djelu i ponašanju partijski, iskorištavaju ove kiše da bi se pokazali narodu. Koja jadna Hrvatska. Predsjednik vlade ne razgovara sa ministrom financija šest mjeseci. I što narod još očekuje. Bez znaka pitanja, bez upitnika. Još bih sedam dana mogao pisati, mogao plakati o našoj Hrvatskoj danas, i pitanje je da li mi razumijemo, ili da li itko od nas to danas razumije, te jadne tri riječi, jadna naša djeca. A mi očekujemo, samo što, da budemo jedna zemlja, koja, kao, na pravom putu, da se ne nasmijemo, danas više nemamo razloga za to. Mi nemamo investicija izvana, mi nemamo više snage iznutra, mi imamo samo jednu nadu, da ćemo naći jednog čovjeka koji će nas voditi naprijed, a ne voditi bitke u vlastitoj partiji. Sve stari, i slobodni i oni koji su već u zatvoru, i varanje i pljačke naroda, ali ništa ne zastarjeva. Sve je to u rukama vremena i naroda, i nezaustavljivo, pitanje je samo dana.

A kad su ti u Vladi nekaj otvorili, pustili u rad?