Objava top liste 505 hrvatskih kompanija s najvišim prihodima u 2020. godini odlična je prilika da se baci pogled unatrag na jednu od najizazovnijih godina za domaću ekonomiju. Nakon pet uzastopnih godina umjerenog rasta bruto domaćeg proizvoda (BDP) u kojima se pozitivan godišnji trend kretao u rasponu od 2,4 do 3,5 posto, lani je došlo do kraha i BDP je skliznuo za 8 posto.
Razlozi su vrlo dobro poznati. Na prijelazu iz 2019. u 2020. u medijima su se pojavile vijesti o novom soju koronavirusa u kineskom gradu Wuhanu. U svega nekoliko tjedana SARS-CoV-2 je postao svjetska prijetnja, kineska epidemija prerasla je u globalnu pandemiju, a virus je još i danas glavna vijest u medijima. Od posljedica Covida-19 dosad je u svijetu preminulo više od 4,6 milijuna ljudi. Samo u Hrvatskoj koronavirus je dosad odnio oko 8,5 tisuća života.
Prošla godina hrvatske je građane podsjetila i na zloguku poslovicu kako nevolja nikad ne dolazi sama. U nedjelju 22. ožujka 2020. Zagreb je pogodio jak potres magnitude 5,4. Devet mjeseci kasnije, još jači potres, magnitude 6,4 udario je Petrinju, odn. Sisačko-moslavačku županiju.
Malo je stoga reći da je prošla godina bila izazovna za domaće poduzetnike. Potresom pogođeno područje Zagreba i okolice zaslužno je za više od trećine hrvatskog BDP-a. Jadranska Hrvatska, žarište turističke industrije osakaćene virusom, donosi još trećinu. Čak i da je bio izoliran od svih nedaća, ostatak Hrvatske nije nikako mogao nadoknaditi negativan trend u ostatku države.
I kad su početkom prošle godine i građani i poduzetnici u Vladi RH poželjeli vidjeti nekoga tko će stvoriti čvrst i stabilan okvir unutar kojeg će se reagirati na pandemiju i pokušati iz lošeg izvući najbolje, s Markovog trga stigla je tradicionalna nespremnost na išta.
Opis reakcije domaćih vlasti na koronakrizu tako je zapravo postao i odličan opis situacije u domaćem gospodarstvu koju je ta kriza izazvala, iako se ne može reći da su oni uzročno-posljedično povezani. Inicijalna reakcija Vlade premijera Andreja Plenkovića u prvih nekoliko tjedana krize bilo je strogo ograničavanje kretanja stanovništva i uvođenje čvrstih pravila koja su diktirala kako se ponašati u novoj situaciji.
No, već nakon nekog vremena politikantstvo je dovelo do kaotičnih poruka i preporuka iz stožera zaduženog da se obračuna s koronavirusom.
Covid udar na realni sektor
Analitički pogled na prihode i rezultate poslovanja hrvatskih kompanija tijekom 2020. pokazuje sličan kaos. Nekima je sjekira pala u med, a nekima na nogu. Postoje, jasno, i trendovi koji se mogu prepoznati i koji su odraz situacije u društvu, ali prvi pogled daje zbrdazdoljenu sliku dostojnu zbrdazdoljene države i njene zbrdazdoljene ekonomije.
Za početak, podaci Financijske agencije pokazuju da su ukupni prihodi hrvatskih poduzetnika (izuzimajući banke i osiguravajuća društva) u 2020. godini iznosili 743,6 milijardi kuna, što je 52,5 milijardi kuna manje nego godinu prije. Za polovicu tog pada zaslužna su dva najveća sektora: prerađivačka industrija te trgovina.
Relativno gledajući, prihodi u tim sektorima nisu toliko smanjeni jer je pad bio nešto veći od pet posto, no ti sektori igraju veliku ulogu u domaćoj privredi. S druge strane, u najpogođenijem sektoru, onom ugostiteljstva i pružanja smještaja, prihodi su skliznuli za gotovo 44 posto, s 31,1 na 17,6 milijardi kuna. Nešto blaži pad prihoda od 35 posto, odnosno oko 6,5 milijardi kuna, zadesio je administrativne i slične uslužne djelatnosti, a u sektoru poslovanja nekretninama prihodi su smanjeni za četvrtinu.
Fasimon
Pravovremena reakcija menadžmenta Ine, uključujući odgodu nekritičnih ulaganja i brojne aktivnosti interne optimizacije, omogućili su nam da osiguramo financijski položaj kompanije. Time smo zaštitili naša dugoročna strateška ulaganja.
Tek nešto bolje je prošla umjetničko-zabavna industrija gdje su prihodi sniženi 16,5 posto, kao i logistički sektor koji je imao 12 posto manje prihode. Te su brojke, na neki način, i očekivane. S pandemijom i zagrebačkim potresom (petrinjski nije utjecao na lanjsko kretanje ekonomije jer se dogodio tri dana prije kraja godine) došlo je do “zastoja u prometu”. Međugradski promet bio je uvelike obustavljen radi pandemije, a zagrebački gradski radi sanacije javnog prijevoza.
S vremenom je distribucija polako oživjela, no turistička industrija je sve do prije par mjeseci bila u krevetu s visokom temperaturom. O tome svjedoče i brojke Državnog zavoda za statistiku (DZS). Lani je ukupno zabilježeno 7 milijuna dolazaka i nešto manje od 41 milijuna turističkih noćenja. Godinu prije bilo je više od 19,5 milijuna gostiju koji su ostvarili 91,2 milijuna noćenja.
I podaci iz drugih sektora potvrđuju ono što se moglo očekivati. Kako je situacija natjerala ljude na ostanak u kućama i stanovima, to se odrazilo na prihode ostvarene u opskrbi električnom energijom, vodom i plinom… U tom sektoru prihodi domaćih poduzetnika su porasli za 16,5 posto. U građevinarstvu je relativni porast bio skromniji i iznosio je tek tri posto (s 60 na 61,7 milijardi kuna), no u situaciji u kojoj se domaće tržište već dulje vrijeme bori s nedostatkom radne snage i uzimajući u obzir potražnju izazvanu potresom, takav je rezultat sasvim solidan.
Spomenuti kaos lako je vidljiv čak i iz poretka na samom vrhu tablice Top 505 hrvatskih kompanija, koju za Poslovni dnevnik tradicionalno izrađuje Dun & Bradstreet Hrvatska na temelju nekonsolidiranih podataka o prihodima , ovoga puta za pandemijsku 2020. godinu.
Na samom vrhu nalazi se Ina kojoj su prihodi pali za trećinu, s 21,6 na 14,2 milijarde kuna. Drugo mjesto zauzeo je Konzum plus koji je, pak, imao rast prihoda od tridesetak posto, na 10 milijardi kuna.
Popis pet najvećih još nadopunjuju Prvo plinarsko društvo (PPD) sa snažnim rastom prihoda od 38 posto, Hrvatska elektroprivreda (HEP), s padom prihoda od desetak posto te trgovački lanac Lidl sa stabilnim poslovanjem, odnosno tek blagim rastom prihoda od 1,5 posto čime su premašili iznos od šest milijardi kuna.
Odgoda nekritičnih ulaganja
Kakva je lani situaciju bila u energetskoj industriji, o čemu se detaljnije može pročitati u zasebnoj sektorskoj analizi u nastavku magazina, te kako je na nju reagirala najveća domaća naftna kompanija, rekao nam je sam njezin čelnik – Sándor Fasimon.
“Nepredviđeni pad cijena ugljikovodika utjecao je čak i na najveće igrače u naftnoj i plinskoj industriji. Pravovremena reakcija menadžmenta Ine, uključujući odgodu nekritičnih ulaganja i brojne aktivnosti interne optimizacije, omogućili su nam da osiguramo financijski položaj kompanije. Takvom smo reakcijom zaštitili naša dugoročna strateška ulaganja”, izjavio je za Poslovni dnevnik predsjednik Uprave Ine.
Operativno gledajući niti jednom domaćem poduzetniku prošle godine nije bilo lako, a pogled na financijske rezultate nekih tvrtki iz pojedinih sektora potvrđuje spomenute trendove. Da jednom osvane kad drugom smrkne pokazali su, prije svega, farmaceutska industrija i proizvođači deterdženata, sapuna i dezinfekcijskih sredstava. Osječka Saponia ostvarila je lani rast prihoda na 543 milijuna kuna s 509 milijuna u 2019., a Violeta još impresivniji skok s 335 na 385 milijuna kuna.
Lanac apoteka Gradska ljekarna Zagreb lani je, primjerice, imao dvadesetak milijuna kuna više prihode nego u 2019., usprkos tome što je Zagreb bio gotovo paraliziran dva mjeseca, pa su oni dosegnuli 367 milijuna kuna, a sličan rast zabilježio je i lanac Farmacia kojem su prihodi skočili s 336 na 359 milijuna kuna.
Distributeru farmaceutskih proizvoda Medika prihodi su skočili s 3,53 na 3,85 milijardi kuna, a rast su ostvarili i njegovi konkurenti Phoenix farmacija, Medical Intertrade kao i Oktal pharma. Hospira Zagreb – kompanija preko koje u Hrvatskoj posluje američki Pfizer je lani imala prihode od 809 milijuna kuna što je više nego dvostruki porast u odnosu na godinu prije kad su iznosili nešto manje od 390 milijuna.
Roche, još jedna od podružnica svjetskih farmaceuta u Hrvatskoj, je u 2020. uprihodio 844 mil. kuna u usporedbi s 732 milijuna godinu ranije.
Izvukli su deblji kraj
Suprotan, deblji, kraj u krizi izvukle su transportne tvrtke i one vezane uz logističku industriju. U prijevozu je među najpogođenijima bio Croatia Airlines kojem su prihodi od 1,75 milijardi kuna u 2019. više nego prepolovljeni na 809 milijuna kuna lani. Dodatne detalje o situaciji u prometnoj i logističkoj industriji možete pronaći u zasebnoj analizi.
Energetika je također platila težak danak. Kao što smo već spomenuli Ina je lani imala pad prihoda za čak trećinu, a slična sudbina zadesila je i druge trgovce naftnim derivatima. Croduxu su prihodi pali također za trećinu, s 5,7 na 3,9 milijardi kuna, Petrol je imao još i veći krah jer su mu prihodi srezani za gotovo polovicu, s 5,6 na 2,9 milijardi kuna, a Tifon je prošao nešto bolje – prihodi su sniženi za petinu, s 1,5 na 1,2 milijarde kuna. Još jedan trgovac derivatima, Lukoil Croatia, je imao pad prihoda za četvrtinu s 1,36 na jednu milijardu kuna.
Barbarić
Svjesni smo uloge jednog od najvećih investitora u RH i pokretača gospodarstva, zbog čega nastavljamo s ulaganjima u kojima je snažno zastupljena domaća komponenta.
Za razliku od njih telekomunikacijska industrija je ipak prošla nešto bolje. To je i razumljivo. Građani su ostali doma, radna mjesta i učionice su se preselili na internet. HT je imao pad prihoda od podnošljivih tri posto (s 6,1 na 5,9 milijardi kuna), A1 pad od sličnih četiri posto (s 3,4 na 3,3 milijarde kuna), a Telemach Hrvatska za tek nešto viših sedam posto (s 1,6 na 1,5 milijardi).
U trgovini je situacija uvelike ovisila o lepezi proizvoda koji se nude. Veliki maloprodajni lanci su uglavnom poslovali stabilno. Konzumu su, kao što je već spomenuto, prihodi čak i solidno porasli, sa 7,7 na 10 milijardi kuna, Lidl je ostvario blagi rast od 1,5% na 6,1 milijardu kuna, a sličan jednoznamenkasti rast su ostvarili i Spar, Plodine i Tommy. Kaufland Hrvatska je također stabilno poslovao s tek blagim padom prihoda od pola postotka, a KTC je imao pad prihoda od jedan posto.
Specijalizirani trgovci, poput proizvođača i prodavača namještaja Lesnine, Ikeae i Jyska su imali nešto jači pad prihoda, no još uvijek u granicama očekivanja. Lesnina je imala 8 posto niže prihode od 982 milijuna kuna, Ikea od 11 posto od 757 milijuna, a Jysku su sniženi za samo 1 posto na 556 milijuna.
No, kriza je znanto pogodila trgovine odjećom. Poznati H&M je imao čak 30 posto niže prihode (s 515 na 359 mil. kuna), tvrtki C&A prihodi su sniženi za više od četvrtine (s 417 na 309 milijuna kuna), a tvrtka ITX Hrvatska koja kod nas upravlja poznatim brendom Zara je imala 22 posto manje prihode koji su skliznuli sa 743 na 581 milijun kuna. Ovakvo kretanje prihoda jasno je ostavilo traga i na ekonomiju, a i na šire društvo.
Lanjski pad bio je treći krah domaće ekonomije u posljednja tri desetljeća. Prvi nam je stigao s osamostaljenjem na leđima posustale jugoslavenske ekonomije i s ratom kad je došlo do reza u kojem je, prema nekim procjenama, početkom devedesetih u dvije godine nestalo više od četvrtine domaće privrede.
Ratni kaos zaokružen je stabilizacijskim programom i kasnije privatizacijskim kriminalom, a domaća je ekonomija u konačnici iz svega izašla s relativno dugim razdobljem blagog do umjerenog rasta. U dobu privatizacijske anarhije teško da se i moglo bolje.
Krize obrnutih smjerova
Drugi slom stigao je krajem prve decenije novog milenija. Financijska kriza koja se 2008. zakotrljala u SAD-u do početka 2009. je prerasla u globalni ekonomski šok. Hrvatska je te godine imala pad BDP-a od 7,3 posto, a za početak oporavka trebalo je čekati punih pet godina. Dok je ostatak svijeta uglavnom relativno brzo krenuo prema gore, naše je gospodarstvo tek 2015. zabilježilo pozitivan godišnji trend. Prije krize privreda je rasla temeljem izdašnog kreditiranja i trebalo je dugo da se stvari malo poslože.
Trećim, gotovo da možemo reći još aktualnim, krahom počašćeni smo desetak godina kasnije, a uzroke smo naveli. Dosad dostupni podaci i procjene ukazuju na to da bismo već ove godine mogli biti u plusu, ali iskustvo nas uči da na budućnost gledamo s barem malo skepse.
Brzina i način na koji je došlo do lanjske krize te njen oblik tjheraju nas da povučemo određene paralele s drugim spomenutim slomom. Tada, kao i sada, glavni povod za naš gospodarski pad bili su vanjski faktori. Onda je to bilo posustajanje globalne ekonomije radi šoka u financijskom sektoru što se širenjem kroz tržišta proširilo i do nas.
Sada je to pandemija. Ekonomski gledano, Hrvatska je 2008. bila u gospodarskom uzletu stvorenom kreditnim bumom. I prije najnovije krize Hrvatska je bila u gospodarskom uzletu, ovog puta zahvaljujući efektima članstva u Europskoj uniji. U oba slučaja inicijalni pad je bio oštar i dubok.
34
milijarde kuna koštala je državu dosad pandemija kroz poticaje, otpisane i odgođene poreze te druge mjere
Uz spomenute sličnosti treba ukazati i na neke razlike. Među prvima se izdvaja veza financijskog sektora i realne ekonomije. Kriza iz 2009. krenula je iz financijskog sektora te se prelila na ostatak privrede. U aktualnoj situaciji smjer je suprotan. Mjere uvedene kako bi se suzbila pandemija i širenje virusa, a primarno je to bilo ograničavanje kretanja stanovništva, zakočile su diljem svijeta i proizvodnju i trgovinu i distribuciju. Takav se zastoj onda iz realnog odrazio na financijski sektor.
Recimo, podaci Hrvatske narodne banke jasno ilustriraju takav trend. Dok je u 2019. ukupna dobit svih domaćih banaka i štedionica bila 5,8 milijardi kuna i samo jedna od njih 23 je godinu završila s gubitkom, lani je njihova dobit više nego prepolovljena na 2,7 milijardi kuna, a negativno su poslovale četiri institucije. I odgovor na krizu sada je ponešto drukčiji nego što je bio prije desetak godina.
Dok je 2009. glavni fokus bio na oživljavanju kreditnog tržišta, kako bi se time potaknuo investicijski ciklus i oporavak u realnoj ekonomiji, sada je financijsko tržište u drugom planu. Primarni instrument kojim se tada pokušavao pokrenuti oporavak bila je labava monetarna politika, odn. jeftini krediti za koje se nadalo da će ih poduzetnici uzimati kako bi pokrenuli proizvodnju.
Monetarna politika je sada popratni alat, a glavne poteze vuku izvršne vlasti kroz izravnu i posrednu pomoć tvrtkama i građanima te kroz fiskalnu politiku.
Postoji i još nešto što ovu krizu razlikuje od svake prethodne. Nakon krize iz 2009., za čije se izazivanje krivica najvećim dijelom svaljivala na nezasitne bankare i menadžere posvećene zaradi pod svaku cijenu, u svijetu je došlo do široke kritike kapitalizma. Ukazivalo se na neodrživost tog sustava radi negativnih efekata koje ganjanje profita ima na ostatak društva.
U tome je kritikom dijelom zahvaćena i sama tržišna ekonomija, odnosno tržišni mehanizam koji je radi svoje reakcije na ponudu i potražnju, i posljedičnog raspoređivanja resursa, jedan od glavnih alata kojim kapitalisti ostvaruju svoju zaradu. Studentima prve godine ekonomije na samom se početku studija objašnjava osnovni mehanizam tržišta u kojem veća potražnja diktira višu cijenu i obrnuto. Sadašnja kriza, koju su obilježila dva vrlo važna momenta, vjerojatno je najbolji test fleksibilnosti tržišnog mehanizma dosad u povijesti.
Prvi od spomenuta dva momenta došao je već s početkom pandemije. Nakon što su identificirane karakteristike novog soja koronavirusa i nakon što je utvrđeno na koji se način on prenosi i kakve posljedice ima, u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, je vrlo naglo i snažno porasla potražnja za medicinskim maskama, rukavicama i drugom zaštitnom opremom, dezinfekcijskim i sličnim sredstvima za kućnu i industrijsku upotrebu, ali i medicinskim aparatima, primarno respiratorima.
Cijene su skočile u nebesa, a tvrtke su se nudile da, pokrenu ili povećaju proizvodnju. U situaciji u kojoj bi, na prvi pogled, ogromnoj potražnji na tržištu trebao brzo odgovoriti tržišni mehanizam povećanom proizvodnjom došlo je do zastoja u čemu je određenu ulogu odigrala i politika.
Tako je u jednom trenutku došlo do zanimljive situacije u kojoj su se na globalnom tržištu tražili ravnoteža i odgovori na to trebaju li tvrtke proizvoditi primarno za domaća tržišta i biti lojalne državama u kojima imaju pogone i sjedišta, ili se smiju okrenuti zaradi i prodavati onome tko najviše ponudi. Neizbježno, došlo je do svakakvih dogovora u kojima su bogatiji najčešće vodili glavnu riječ, a apsurdi su se očitavali i u takvim primjerima u kojima su, recimo, američke savezne države konkurirale jedna drugoj u nabavci zaštitne opreme.
Na spomenutim tržištima je ipak s vremenom došlo do smirivanja i posljedičnog pada cijena, no slična situacija u kojoj se natežu politika i tržište ponovila se potkraj godine. Drugi značajni moment tako je nastupio nakon što su završena ispitivanja prvih cjepiva za koronavirus nekoliko velikih svjetskih konglomerata i kad je trebalo odgovoriti na enormnu potražnju.
Za pregovaračkim stolom našle su se s jedne strane države koje su htjele brzo zaštititi svoje stanovništvo, ali i izbjeći ucjenjivanje farmaceutske industrije koja je s druge strane stola znala da su kupci sada spremni platiti gotovo svaku cijenu.
Mada hrvatsko tržište odnosno domaće tvrtke nisu sudjelovale u ovom drugom primjeru (a i domaća vlast se pokazala aljkavom kad je trebalo osigurati inicijalne pošiljke cjepiva), one su itekako bile dijelom prilagođavanja na novu situaciju kad je trebalo brzo ponuditi maske, rukavice i dezinfekcijska sredstva.
Cijena protukriznih mjera
Kako bi se pokušao spriječiti krah gospodarstva Vlada RH je, po uzoru na druge države, kao odgovor na pandemiju kroz godinu uvela razne mjere kojima je prvenstveno cilj bio sačuvati zaposlenost u domaćim trgovačkim društvima. Površna analiza mogla bi ići u smjeru toga da su domaći poduzetnici, možda čak i po prvi puta u povijesti, državna sredstva stvarno iskoristili i za ono za što su bila namijenjena – za očuvanje radnih mjesta.
Podaci DZS-a pokazuju da je u ožujku ove godine u Hrvatskoj bilo 1,518 milijuna zaposlenih, gotovo jednako kao i prošle godine u istom mjesecu kad ih je bilo 1,515 milijuna. Slična usporedba za mjesec srpanj također pokazuje da nema velike razlike između lanjskih i ovogodišnjih brojki što govori u prilog tome da tijekom pandemijske krize ipak nije bilo velikih otpuštanja. Nastojanja Vlade da očuva radna mjesta, očekivano, imaju i svoju cijenu.
Revizija izvršenja državnog proračuna RH za prošlu godinu pokazuje da se prvotnim, pretkriznim, planovima očekivalo da će se država lani zadužiti za nešto više od 30 milijardi kuna, a to se uglavnom odnosilo na refinanciranje starih dugova. Rebalansom proračuna taj iznos je više nego udvostručen i država se tijekom 2020. na financijskom tržištu zadužila za gotovo 63 milijarde kuna.
Prihodi proračuna su lani s prvotno planiranih 145 milijardi kuna u konačnici smanjeni na 131,6 milijardi, a rashodi s inicijalnih planova od 147,3 milijarde na kraju povećani na 153,6 milijardi kuna. Uspije li se oporavak hrvatske ekonomije održati barem u srednjem roku, novi dugovi nastali zbog mjera za očuvanje gospodarstva ne bi trebalo biti preveliko novo opterećenje.
Daljnjoj stabilizaciji domaće ekonomije trebali bi pridonijeti i europski fondovi. Europska unija je Hrvatskoj na raspolaganje stavila znatna sredstva, no povijest nam govori da ne bismo trebali ulagati previše nade u to. Hrvatska je godinama poznata po tome kako slabo iskorištava novac iz EU, a kapaciteti za tako nešto su i dalje nepostojeći niti iz Vlade postoje inicijative da ih se poboljša.
Uz poticajne informacije o očuvanju zaposlenosti, još jedna ugodna i pomalo neočekivana vijest tiče se domaćeg izvoza. Statistika pokazuje da je vrijednost hrvatskog izvoza u kriznoj 2020. pala za tek 2,1 posto, s 15,2 na 14,9 milijardi eura. Uzme li se u obzir situacija na stranim tržištima, ovo je svakako ohrabrujući podatak koji svjedoči o otpornosti barem jednog dijela hrvatskog gospodarstva.
Vrijednosti izvoza pala je u prvom dijelu prošle godine, posebno u travnju i svibnju kad je došlo gotovo do paralize i domaćeg, ali i svjetskog tržišta, no u drugoj polovici godine taj je manjak nadoknađen. Za očuvanje domaćeg izvoza treba dijelom zahvaliti prehrambenoj industriji, ali i poljoprivredi.
Vrijednost izvoza iz sektora poljoprivrede, šumarstva i ribarstva je lani skočila za čak 26 posto što se dijelom može objasniti i skokom cijena. Pogled na podatke DZS-a otkriva da su solidni izvozni rezultati dobrim dijelom posljedica prodaje novim partnerima.
Naša tradicionalno najveća izvozna tržišta poput Italije, Njemačke, Slovenije ili BiH su lani bilježila pad, no povećali smo izvoz u, primjerice, Mađarsku (za čak 70%), Dansku, Poljsku, Švedsku, Ukrajinu, Tursku i Bjelorusiju, pa čak i vaneuropske države poput Kazahstana ili Katra. Detaljnija analiza naših najvećih izvoznika može se pročitati u nastavku priloga.
Uvoz je, pak, očekivano lani smanjen i to za gotovo 9 posto, u skladu s padom potražnje na domaćem tržištu. Jednako tako, došlo je do djelomične preraspodjele među trgovinskim partnerima.
Dok smo iz Italije uvezli gotovo 20 posto manje vrijednu robu, a iz Njemačke desetak posto, iz Kine smo povećali uvoz za gotovo 50 posto te je on dosegnuo 1,06 milijardi eura. Takav trend može se povezati s povećanim uvozom medicinskog materijala i slične robe jer je Kina uspjela među prvima obuzdati pandemiju i time ponovno pokrenuti proizvodnju.
Pregled hrvatske ekonomije u 2020. godini pokazao je neke sličnosti, ali i neke razlike između aktualne pandemijske krize te one iz 2009. godine. Koliko će te sličnosti i razlike ići daleko to ćemo u potpunosti znati tek za nekoliko godina. Iz prošle krize koprcali smo se puno dulje od ostatka svijeta.
Najnoviji podaci i pokazatelji ukazuju da je situacija ovog puta ipak nešto bolja. Svježe brojke o kretanju BDP-a objavljene krajem kolovoza pokazuju impresivan skok, a turistička sezona je, barem sudeći po reakcijama ugostitelja i izjavama iz državnih krugova, usprkos pandemiji uspjela.
Kobna apatija
Jedna od vidljivih posljedica krize iz 2009. u svjetskim financijama i znak barem formalne promjene bila je veća uloga i značaj tzv. stres-testova. Velike banke su ih dužne provoditi kako bi se vidjelo može li njihovo poslovanje izdržati potrese u realnoj ekonomiji. Korono-potresna kriza u Hrvatskoj pokazala se kao veliki stres-test za domaće gospodarstvo (a time i banke). Inicijalni rezultati pokazuju da smo se izvukli, no u hrvatskoj stvarnosti niti to ne znači previše.
Sredinom srpnja Vlada RH je objavila konačnu verziju dokumenta: “Nacionalni plan oporavka i otpornosti 2021. – 2026.” Dokument od čak 1266 stranica možda je i najbolji primjer onoga u čemu hrvatske vlasti oduvijek pokazuju najbolje rezultate. Proizvodnja floskula, bezgraničnih planova, strategija i obećanja ovoj, kao i prethodnim vladama, ide bolje od konkretnih poteza.
A oni su nužni. Samo jedan porazan dokaz je, primjerice, obnova Zagreba i Banije nakon lanjskih potresa. Od zagrebačkog potresa prošlo je godinu i pol dana, od banijskih devet mjeseci, no od obnove još niti o. Građani su koliko-toliko zbrinuti na raznim adresama i na razne načine, kako ne bi bili prisiljeni spavati u urušenim kućama i zgradama, no daleko smo od bilo kakvih opipljivih rezultata.
Apatija sadašnje vlasti ukazuje da će ostati tako. Jedan dio opravdanja možda bi se mogao pronaći i u otežanim uvjetima rada zbog pandemije, no s druge strane građani bi sigurno bili spremni razumjeti i eventualne poteškoće u drugim državnim sektorima kad bi vlada jasno pokazala da joj je do građana, a time i gospodarstva, stalo. Toga, izvan uobičajenog prodavanja magle, baš i nema.
Međunarodni monetarni fond je početkom rujna objavio izvještaj o svojem redovnom posjetu Hrvatskoj. MMF očekuje da će hrvatsko gospodarstvo ove godine ostvariti rast BDP-a od 5,4, a iduće od 5,8 posto.
Nakon toga, od 2023. pa nadalje predviđaju nam stope rasta od 4 posto i niže.
Takve procjene puno su bliže onome čemu svjedočimo godinama i jasan su pokazatelj da usprkos svemu i dalje nismo sposobni za više i bolje. Upravo je situacija u kojoj nas je krah turizma i posljedični pad BDP-a podsjetio koliko ovisimo o samo jednom gospodarskom sektoru znak koliko nam manjka koherentna domaća gospodarska politika i koliko bi trebao poraditi na diverzifikaciji. No, za nju će izgleda trebati čekati novu krizu. A do nje…
