Deset su se godina vrzmali jedno blizu drugoga, živjeli na 300 do 400 metara zračne udaljenosti, a da jedno za drugoga nisu ni znali. Anu je ratni vihor iz Bugojna u Bosni i Hercegovini odveo u Hrvatsku, u Kaštela, najprije u Gomilicu, zatim u Lukšić. Dok je ona išla u srednju, Ivan Vicenco Pensa bio je na studiju agronomije u Zagrebu. Kad se s diplomom vratio kući, ona je otišla u Zadar, na studij njemačkog i talijanskog jezika. I zato su se upoznali tek desetljeće kasnije, i to u Udruzi mladih u kojoj su oboje bili aktivni, pa su sve do lani sudjelovali u organiziranju Kaštelanskih rock-večeri.
Svakom sinu maslinik
– Di si našla njega s toliko zemlje? – čudile su joj se prijateljice. Jer, obitelj Pensa još od davnina u turističkom se Kaštel Lukšiću bavi poljoprivredom. Nekoć su imali vinograde i masline, a zemlja se orala konjima, kako je to radio Ivanov djed Vicenco po kojem je on i dobio drugo ime, a isto to ime nose i trojica njegovih sinova. S vremenom su Ivan Vicenco i njegov otac Bogdan lozu potpuno zamijenili maslinama. Ratni vojni invalid Bogdan Pensa u maslinike je išao do zadnjega, i na štakama i sinu na plećima. Okrupnjavajući čestice podigli su tri maslinika, za sinove Ivana Vicenca Roka (12,5), Tomu (5) i Antu (2,5). U svakom su masliniku struja i voda, dječaci znaju koji je čiji i svaki je u svome glavni, a Toma je već rekao da će postaviti rampu i pustiti koga on bude htio, mamu i tatu svakako.
– Imamo dosta starih maslina, u Tominu je masliniku jedna od 800 godina – kaže 40-godišnji Ivan Vicenco. Ani poljoprivreda nije bila strana. Kad je bila mala, njezini su imali krave, radilo se u polju. No ona je sebe u budućnosti vidjela u New Yorku ili Berlinu. Maslinovo ulje ona i njezina obitelj ponekad bi, ne baš često, kupili u trgovini.
– Tek sam u Ivana probala pravo ulje. I navikla se i ja i cila moja familija na to kakvo triba bit. A što se tiče onih mojih nekadašnjih planova, s vremenom sam počela kužit da neću vani, da sam postala meteoropat i da mi baš ovakav način života odgovara. Nisam se vidjela s biljkama, a sad će Ivan zbog mene posaditi i rogač – smije se 38-godišnja Ana. Danas supružnici Pensa obrađuju gotovo pet hektara zemlje, unatrag sedam godina certificirani su ekološki proizvođači, a za svoje je ekstradjevičansko ulje obitelj Pensa dobila brojne medalje i priznanja. Ove su se godine ovjenčali zlatom na ocjenjivanju ulja u Zagrebu, ali i u New Yorku, na najvećem svjetskom natjecanju, i to za ulje levantinke. Osim njega proizvode još dva monosortna ulja – blago od oblice i pikantno od lastovke. Godišnje ga proizvedu oko tisuću litara, a gotovo 80 posto izvezu u Sloveniju.
– Nevjerojatno je koliko ulja ta mala Ljubljana može potrošiti – govori Ivan Vicenco. Njihova ulja ima svuda u svijetu. Odakle god im se kupci koji ih pronađu preko interneta jave, poslat će im paket.
– Slali smo ulje i u Njemačku, Švicarsku, Austriju... tako da nema granica. A za naše lokalno područje isporuka je besplatna – kažu Pense. Za svoje su ulje uz standardna pakiranja napravili i posebno izdanje u suradnji s umjetnikom iz Solina koji je po uzoru na amfore nađene u Kaštelima, napravio dvije vrste amfora za ulje – u obliku masline oblice i u obliku lastovke. Ta su pakiranja posebna i najčešće se prodaju kao suveniri. Ima ih i u 23 ACI-jeve marine.
Osim maslina, uzgajaju Pense i različite vrsta bilja, voća i povrća pa tako rade i različite proizvode. Suše lavandu, komorač, lovor, uzgajaju smokve, mandarine, orahe, konzerviraju masline, prave liker od oraha, ali i od mastrinke, odnosno divlje masline. Nešto je od toga za prodaju, nešto za osobne potrebe, darove prijateljima... Uglavnom, kad nešto naprave, daju obitelji da isproba kako bi čuli što im žiri ima reći, trebaju li i što poboljšati.
– Uzgajamo što više različitih kultura, da budemo samoodrživi – tumači Ana. Dok mi šećemo, neumorni Ante bos juri Rokovim maslinikom, a Toma ubire nekoliko maslina, da ih ima za u džep. Kad dođe vrijeme berbe, u roku od šest sati nakon branja Pense ih voze na preradu u uljaru Bilaja.
– Neke naše masline rode svake dvi, a neke svake četiri godine. Puštamo ih da se odmore. Neće ih ni ove godine puno bit – kaže Ivan Vicenco i dodaje da se zbog promjena u prirodi vrijeme berbe pomaknulo.
– Nekad je bilo "Dušni dan, skale van". A sad je berba od 20 dana do misec ranije – ističe. Supružnici imaju pregršt ideja i planova, no hoće li ih, i kada, ostvariti, ni sami ne znaju. Ne vole riječ agroturizam jer smatraju da ona poljoprivrednika svodi na statista. Želja im je da ljude nauče razlikovati pravo i patvoreno ulje, tako da i ubuduće znaju što kupuju. Kroz svoje maslinike vode ture, dolazili su im Francuzi, Poljaci, posjećuju ih školska djeca. Ivan Vicenco Pensa je i predsjednik ekološke udruge maslinara "Dalmacija eko" koja se vrlo aktivno bavi promicanjem ekološke proizvodnje maslina i edukacijom potrošača.
Ispao iz ruralnog područja
– Prošli smo na mjeri za rekonstruiranje, modernizaciju i povećanje konkurentnosti poljoprivrednih gospodarstava 2015. godine, a prvi smo novac dobili tek dvije godine kasnije. U međuvremenu su dva ponuđača umrla, jedna je firma propala pa su na kraju nas kaznili jer se u to vrijeme moralo ispoštovati sve onako kako je bilo navedeno u projektu, što nam je bilo nemoguće. Ide to sad nabolje, ali do toga dolazi preko naših leđa. Kad bi mi netko garantirao da nećemo više imati takvih problema, sigurno bismo se odmah prijavili. Međutim, Kaštel Lukšić je za 45 ljudi premašio granicu od 5000 stanovnika i zbog toga ispao iz ruralnog područja, pa bismo mi, prema tome, mogli ulagati u naše najbliže susjedne općine s manje stanovnika. A to su Klis i Lećevica do kojih vodi 15 kilometara brdske ceste. S druge strane, kad prođe sezona u Lukšiću se isprid kuća samo pale senzori od reflektora, ni pasa nigdi... Ima još tih nelogičnosti, ne možeš, eto, člana OPG-a poslat na porodiljni. To je ta administrativna surovost i sterilnost – kaže Ivan Vicenco.
Dok nam Pense govore kako je jako puno njihovih prijatelja i vršnjaka otišlo u Irsku i Švedsku, ne kriju da su i sami o tome pomišljali, a padne im to na pamet i sada. Onda pogledaju svoje razigrane bosonoge dječake kako se bezbrižno igraju i trčkaraju uokolo i to ih drži da ostanu i snuju o tome kako će opet doći vrijeme da će, kao kad su bili mlađi, njih dvoje ponovno uskočiti u kamper i putovati...
Svaka čast i sretno vam bilo dragi ljudi.