Oko niti jednog grada na Jadranu ovog ljeta nije se podigla veća medijska prašina. Ulazim u Makarsku, između spektakularnog Bikova i mora najljepše zamislive boje. Polako jer to su gužve nemile.
Slike za doček
Kao i ostale turiste, dočekuju me slike Ante Gotovine u generalskoj odori. Drago mi je, i za mene ovaj čovjek heroj a ne zločinac, a žao zato što se zamišljam u koži plahog gosta, recimo iz Klagenfurta, koji u mislima vrti neki ratni film i laktom probada suprugu koja ga je nagovorila da ljeto provedu kod nas. Razmišljam da će ih oboje možda ipak utješiti spoznaja da mi volimo mandure pa u Makarskoj imamo i spomenik Napoleonu. I Franji Tuđmanu. Ne, to ipak neće moći povezati.
Nemam predrasude, a posebno ne one loše, pa blagonaklono tražim neki spomenik drugačijeg, mirnodopskog karaktera. A ima li po tom pitanju boljeg za dalmatinski grad od onog koji slavi ljeto i ljubav. Lokalni galeb i Čehinja pod rukom, tamo dolje na rivi, on se kočoperi, a ona šalje poljupce. Divota. Ubrzo nailazi jedan od rijetkih stvarnih, preživjelih. I neka mu Maržinka pod rukom. Poziraju. Klik. Strast zauvijek zabilježena. Vrućina i ljeto, pune plaže, glazba trešti iz svakog kantuna. Rekli bismo idila. No, je li baš tako? Valja pitati domaće. Oni su se ljutili ovog ljeta i to na turiste iz susjedne BiH, pa završili u novinama. Gradonačelnik im je ispao totalni ‘bad guy’ jer je svemu tome dodao i nemili susret s lažnim šeikom. Do njega zato ipak neću. Znam da je odavde Alen Bokšić, ali što će mi on? Drugi poznati Makaranin kolega je Josip Šarić, a s njim pak radije zastajem u baru. Vidim, morat ću sam u istragu, možda je i bolje.
Uočavam da ovaj grad i dio njegovih gostiju imaju problema s pravopisom. Jedan lokal krasi reklama ‘Coctail bar’, bez slova ‘k’. S broda ‘Makarski Jadran’, koji ne preza od puštanja srpskih narodnjaka, pozivaju nas na ‘Orgnal’ riblji piknik. Jedna jahta privezana za rivu pomiješala je dva jezika pa se tako zove ‘White Diamant’. O Bože dragi, što je ovo? Odlazim na večeru u svoj hotel Bikovo, inače vrlo pristojan, a tamo mi jedna od konobarica pristupa s ‘ti’ i usred dva zalogaja pita me jesam li gost hotela.
- Molim?
- Jel’ tu spavaš?
- Da, zašto?
- Pa često nam dolaze ljudi izvana i tu besplatno jedu i onda odu, a uopće nisu gosti – objašnjava mi. Dakle mlada damo, kao prvo ja Vam nisam ‘ti’, kao drugo kakva usluga takvi gosti, a kao treće...zaista mi je žao Makarske ako ima ovakve ugostitelje poput Vas i goste. Pa tko su ti ljudi, pitam lokalnog poduzetnika.
Gosti na izletima
- Kao prvo, mi nemamo problema s gostima iz BiH. Dapače, nekada smo imali dobrostojeće ljude iz Bosne, koje smo na žalost izgubili. Naš ključni problem je što je većina ostalih turista potpuno bez želje za trošenjem. Najviše je Poljaka, oni ne potroše 10 kuna dnevno, to je katastrofa. Zatim ovi turistički brodovi koji svakog dana iz grada na izlete odvedu 2500 gostiju - izustio je u dahu.
Ovo mogu razumjeti, posebno ako se zna da Makarska ima uvjerljivo najviše klubova na Jadranu. Od Deepa, pa preko Petra Pana i Grotte, Buba Beach bara do Lištuna u centru gdje su vlasnici pet lokala spojili zvučnike i puštaju istu glazbu kako ne bi došlo do kakofonije. Pozornica na malom, unatoč tamburašima koji na njoj sviraju, a još nitko nije otkrio tko ih je uopće pozvao da ovdje neprimjereno dođu, zabava je za mase koja u konačnici ima prolaz. Štosno je u sredini ovog prostora vidjeti legendarni klub kod Ike u kojemu se pušta najteži narodnjak. Štosno jer je poznato da cure koje ovdje dolaze nude dekolte na izvolite i minice koje više sliče remenima. Ako ste muško, festival za oči je zagarantiran. Kao i u Bubi koja glumi Zrće. Ne znam je li sve ovo razlog, ali Makarsku posjećuju i brodovi puni od alkohola ubijenih mladih Australaca, godišnje 35 tisuća. No, niti oni ne troše u gradu jer ih je većina toliko pijana da ne mogu sići s broda. I to je Makarska. Odlični klubovi, sjajno more, zavidna tradicija i gosti kojih se većina samo šeće. Da im netko u ruke uvali transparente izgledali bi kao na demonstracijama.
