Usprkos grozotama (Mianmar, Fritzl i sl.), život je ipak najveća
vrijednost. I reakcije javnosti to potvrđuju. Kršćani pak
vjeruju da život bijaše ljudima svjetlo te se, unatoč
kulturi smrti (Ivan Pavao II), trajno usmjeruju životu. A upravo nam
današnja svetkovina Duhova, koja se preklapa s Majčinim
danom, nudi puno prostora za to. Duhove i naše majke bez
dvojbe povezuje ljubav. Duh Sveti je prema katoličkoj teologiji Ljubav
Oca i Sina koja se izlijeva na svijet. Ljubav i nije stvorena da ostane
u virtualnome i zatvorenom krugu već je u njezinoj naravi da se
pokazuje i daje. Ona je stvorena za izlazak, za bijeg iz nebitka i
pobjedu nad svim ne-stvarnostima.
Ljubav rađa život i majka je postojanja. A duhovski je događaj
baš takva vidljiva potvrda Božje ljubavi i dokaz da Isusovo
utjelovljenje nije meteorit koji je bljesnuo i netragom nestao. Upravo
Duh njegovo djelo čini trajnim, potvrđuje ga i po vjeri oživljuje.
Prema Novome zavjetu, Duh učenicima, kako onima iz apostolskih vremena
tako i današnjima, svjedoči za Isusa, proslavlja ga u
njihovu životu, poučava ih i doziva im u pamet sve što je
Isus govorio i činio. On je Snaga Božja koja stoji na početku
stvaranja.
Duh život diše u svijet i tako obnavlja lice zemlje, jer ako
dah im oduzmeš, ugibaju. On, životvorac, kako ga naziva
vjerovanje koje izgovaramo kod nedjeljne mise, žari vjernikovo srce pa
bi se slobodno smjelo reći da je količina žara proporcionalna vjeri,
ali i životu. Duh budi našu ljubav i, mimo svih razloga,
mimo logike pa i pravde i razbora, priprema naše srce za
opraštanje i pomirenje. Duh Božji zato i jest izvor života i
svega novog. On, upisan u postojanje svijeta, u dnima je i
našega vlastitog postojanja budući da prebiva u nama. Zato
kršćani i jesu, ili bi trebali biti, ljudi okrenuti životnim
vrijednostima.
U srcu je, dakle, svetkovine Duhova ljubav koju Bog pokazuje prema
čovjeku i svijetu. A majke? One su produžena ruka Boga životvorca. Bog
nas je po njima rodio na postojanje. Duh nas pak po vjeri preoblikuje
za vječnost. U njihovoj nježnosti sam nas je Bog milovao, u njihovoj
suzi On je plakao… U ljubavi naših majki
odnjegovane su sve vrijednosti i drhtaji smisla s kojima su nas
otposlale u život. U njihovu se ljubav skupio čitav naš
svijet, svi usponi i padovi, svi zanosi i nade… I kada su
nas već davno rodile, još uvijek su nas nosile, čekale nas i
otpravljale, nadale nam se, strepjele i bile naš topli
dom... Bile na ovome ili pak na onome svijetu, danas ih se sjećamo. I
ne samo cvijećem već i ljubavlju koja premošćuje sve
granice! U toj nas ljubavi, uostalom, dodiruje i sam Bog.
VEČERNJI BREVIJAR
Duhovi i naše majke
