Rođen je 24. studenog 1950. u mjestu Bilaj kod Gospića gdje je završio osnovnu školu. Srednje je pohađao u Gospiću. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1974. Od 1978. do 1983. bio je direktor stambenih zadruga Stanograd i Stanoinvest koje su godišnje gradile po tisuću stanova.
Bio je dijelom afere Zelenjak početkom osamdesetih kada se tvrdilo da je njegovo poduzeće društvenim novcem gradilo kuće na Zelenjaku za Franju Gregurića i druge njegove suradnike.
Od 1983. prešao je u odvjetnike. Bio je specijalist za investicijske ugovore, trgovačko pravo, poreze i ugovore s nekretninama. Nakon demokratskih promjena 1990. pristupa HDZ-u i postaje generalni direktor hrvatske naftne kompanije Ine.
Za saborskog zastupnika izabran je 1992. Bio je član saborskog Odbora za gospodarstvo, razvoj i obnovu, član Vijeća za strategiju razvitka Hrvatske, član Predsjedničkog vijeća. Izabran je i za potpredsjednika HDZ-a.
Početkom travnja 1993. popustio je nagovaranju predsjednika Franje Tuđmana i preuzeo premijersku funkciju. Prihvaćajući tu dužnost, Tuđmanu je obećao da će biti do kraja rata, računao je da će to biti najviše godinu dana. Ostao je dvije i pol godine, od 3. travnja 1993. do 7. studenog 1995.
Za to kratko vrijeme izišao je sa stabilizacijskim programom kojim je zaustavljena inflacija, naoružana je vojska za oslobodilačke operacije, zbrinuto je 650 tisuća izbjeglica i prognanika, 30. svibnja 1994. uvedena je hrvatska valuta, kuna. Tijekom cijele 1994. hrvatske su snage vodile operacije u BiH u zauzimanje Dinare i Šatora kojima su se stvarale pretpostavke za oslobođenje Knina.
Početkom svibnja 1995. oslobođena je zapadna Slavonija u operaciji „Bljesak“, od 4. do 8. kolovoza te godina provedena je „Oluja“. Napuštajući premijersku dužnost početkom studenoga 1995. hrvatski vanjski dug iznosio je 5 milijardi dolara. Zbog svih tih uspjeha koji imaju povijesno značenje, drži ga se jednim od najuspješnijih hrvatskih premijera.
Na izborima 1995. izabran je za saborskog zastupnika. Sljedeće 1996. otišao je u privatne poduzetnike, osnovao je građevinsku tvrtku i bavio se izgradnjom stanova. U to vrijeme 50 do 60 godišnje.
Od 2000. više se aktivno ne bavi politikom. U medijima se oglašavao rijetko. 2007. je bio svjedok obrane hrvatskih generala u Haagu jer je smatrao da treba pridonijeti spoznavanju istine a to je da ne postoji nikakav zločinački pothvat.
„Optužnice su poput šapirografiranih špranci, samo umetneš ime“, kazao je u vezi njihove utemeljenosti držeći kako za Hrvatsku tada nije bilo ništa prioritetnije nego rušiti takve optužnice.
2002. je krenuo je velike građevinske pothvate teške oko 200 milijuna eura. Zbog gospodarske krize koja se odrazila i na cijene nekretnina koje su pale nalazi se u, kako je rekao, složenoj financijskoj situaciji. „Ako cijene nekretnina padnu još desetak posto, tada sve što sam u četiri desetljeća zaradio već sutra može otići na bubanj“, priznao je 2012.
Ljubitelj je vina. Kod kuće u Zagrebu ima vinoteku od nekoliko tisuća butelja. Na Pelješcu je prije desetak godina kupio 8 tisuća kvadrata „surova terena“. Strojevima su vadili krupno kamenje, gradili suhozide. Tu je zasadio nekoliko tisuća loza sorte mali plavac – dingač. Kolekcionar je knjiga. Ima ih oko 6 tisuća. Godišnji uglavnom provodi u vinogradu.
„Idem sam jer supruga nije sklona kamenjaru, njoj je draži Dubrovnik gdje imamo stan već 30 godina“. Kaže da ga odmara taj „surovi pejsaž“. Također planinari. Jednom tjedno s prijateljima ide na Medvednicu, Žumberak ili Samoborsko gorje, unatoč problemima s artritisom. Kaže da je „lički tvrdoglav“.
Liku posjećuje svaka dva mjeseca kada ide na grob svojih roditelja. Sa suprugom Antonetom ima dvoje djece, sina i kćer. Posao u obiteljskoj tvrtki postupno prepušta sina Ivanu. Odbio je ponude za novi politički angažman.
