"Kad sam imao pet godina izgubio sam majku, s nepunih 30 preminula je od zatajenja srca. Otac je umro sedam godina kasnije. Bio je rudar od svoje 14-te i kao mnoge u ovom gradu glave ga je došla silikoza. Reći ćete da sam imao tužno i nesretno djetinjstvo? Da, jesam, roditelje sam kao i svako dijete na svijetu volio više od ičega, ali za mene je zapravo njihova smrt bila najbolja stvar koja mi se mogla dogoditi. Mislite da sam lud? Ne, nisam lud nego sam se rodio u Potosiju u rudarskoj obitelji", započeo je svoju priču 57-godišnji Ramon, vlasnik lokalnog hostela.
Upravo je bolivijski Potosi jedan od južnoameričkih gradova koji je kroz povijest najviše obogatio Europu, točnije Španjolsku. U 16. su stoljeću, 1542. godine španjolski kolonijalisti nanjušili svoju veliku priliku. Naime, iznad Potosija nekoć je ležala prava riznica srebra - planina Cerro Rico (Bogata planina). Njena utroba obilovala tim vrijednim metalom kojeg su Španjolci nemilosrdno čupali van. Zapravo ne Španjolci, već pripadnici lokalnih plemena i afrički robovi za Španjolce. Planina je bila toliko bogata i puna da se danas kaže kako je iz nje izvađeno toliko srebra da se mogao sagraditi most od Južne Amerike do Španjolske. Nije ni čudo da je Potosi već u 17. stoljeću imao više od 200 tisuća stanovnika i bio jedan od najmnogoljudnijih gradova svijeta.
Najveću populaciju činili su upravo rudari koji su kopali tu vrijednu rudu. Lokalno stanovništvo nije imalo izbora, bilo je prisiljeno raditi u rudnicima i to po šest mjeseci bez da su vidjeli danjeg svijetla. Naravno, takav mučenički sustav teško je bilo podnijeti pa su mnogi umirali jako mladi. Koliko je ljudski život bio bitan naspram srebra otkriva tužna istina koja kaže kako je do danas u rudnicima živote izgubilo čak osam milijuna ljudi.
Danas je Potosi jako siromašan grad. Osim tvornice piva i tjestenine te mnogobrojnih taksista posla nema, i mnogi zbog neimaštine završavaju upravo u rudniku. Također, za bilo koji drugi posao potrebna je škola koju siromašni stanovnici Potosija svojoj djeci teško mogu priuštiti. Život u ovom gradu nije lak, Cerro Rico je gotovo pa iscrpljena, ali rudari ne odustaju. Rudar koji iskopa grumen srebra pravi je sretnik, ostalo je još nešto minerala, a glavna ruda od koje preživljavaju ovi ljudi je cink. Modernih strojeva nema, pa su Bolivijci osuđeni na ručni rad uz pomoć čekića, lopata i dinamita. Prosječni životni vijek je 35 do 40 godina, jer tijekom 20 godišnjeg rada rijetko tko od njih ne dobije smrtonosnu silikozu. Radi se po osam do šesnaest sati dnevno, bez hrane i vode, na temperaturi koja doseže i do 45 stupnjeva C. Jedina pomoć su listovi koke bez kojih rudari ne ulaze u jedan o stotinu tunela probijenih u planini.
"Da je moj otac poživio još koju godinu ja bih sigurno naslijedio njegov posao, završio u rudniku i skončao nakon 20-30 godina mukotrpnog rada kao i on. Ovako se moj život okrenuo naglavačke. Nakon njegove smrti s 12 godina ostao sam siroče. Pod svoju me skrb uzela ujna Meite, koja je sa suprugom živjela u Čileu. I njena životna priča također je priča jednog trenutka. Antonio, njen pokojni suprug, sasvim se slučajno jednog dana zatekao u Potosiju, upoznali su se, zaljubili na prvi pogled i nakon nekoliko dana odlepršali u Čile. Meite i Antonio nisu imali djece, prigrlili su me kao svog sina. On mi je omogućio školovanje nakon kojeg sam poput njega s 20 godina završio na moru. Počeo sam kao mornar i kroz godine došao do čina časnika. Plovio sam dugi niz godina po oceanima, radio razne poslove po čileanskim lukama, upoznao puno ljudi, naučio engleski jezik... Pa i nešto zaradio", kaže Ramon.
"No, jedne se večeri na brodu dogodila velika nesreća u kojoj sam ostao bez tri prsta lijeve ruke. Dugo sam se oporavljao od ozlijede, pokušavao se ponovno ukrcati na brod, ali nije išlo. Tko bi na brodu htio bogalja? Ubrzo je umro i Antonio, a ja sam se s ujnom Meite odlučio vratiti u Potosi. Od moje ušteđevine smo otvorili ovaj obiteljski hostel jer je navala turista kroz godine postajala sve veća. Čim sam se vratio upoznao sam Annu, ženu svog života, ubrzo se oženio i dobio kćer Nieves. Život me nije mazio, ali da sam kao dijete završio u rudniku, danas sigurno ne bih bio ovdje."
No, Potosi ima perspektivu.
Izuzetan naslov clanka,koji daje na prvi pogled naputak djeci,osobito,ako ga ne procitaju.