"Bolivija nije sigurna zemlja, a Santa Cruz de la Sierra i ne baš tako pitom grad", najčešće su internetske upute kada se pokušate informirati o sigurnosti latinoameričkih zemalja.
Santa Cruz je najbogatiji i najmnogoljudniji bolivijski grad s oko 1,5 milijuna stanovnika, definitivno jedan od najočitijih primjera nesrazmjera bogatstva i siromaštva te rasne potlačenosti. Dominaciju koju imaju bogati bijelci nad siromašnim Quechuima, Ajmarima i Choloima (djeca bijelaca i domicilnih plemena) najbolje se vidi u poslovima koje obavljaju potonji. Za sve nebijelce rezervirani su poslovi uličnih prodavača, vozača taksija, nkv radnika, čuvara kuća... Čuvari kuća? Da! Desetak kuća u susjedstvu koje najčešće posjeduju bijelci sastavljeno je u jedno malo naselje, zaštićeno zidom sa svih strana, bodljikavom žicom i strujnim kablovima. Na ulazu stoje rampe ili metalna vrata koju cijeli dan čuva jedan nebijelac. Ali zašto?
"Upravo zbog te rasne netrpeljivosti čuvaj se mračnih ulica, lažnih vozača taksija, švercera deviza i posebno pazi da se ne zatekneš na mjestu narko obračuna. Santa Cruz je grad u kojem je sve naizgled savršeno ali ovdje ubojice i prevaranti nikad ne spavaju", poručio mi je jedan stariji gospodin na plazi Arenal. Ali pet dana i pet noći lutajući ogromnim gradom sastavljenim od devet krugova, kako ih domaćini nazivaju, nisam naišao na ništa opasno. Dapače, u cijelom gradu samo pristupačni i plahi, čak pomalo i sramežljivi ljudi koji su uvijek spremni pomoći. Teško mi je bilo razumjeti zbog čega sva ta sigurnost i upozorenja.
Odlučio sam sreću iskušati sa sumnjivim taksijem. Ako taksi kojeg zaustavite na cesti ima službeni logo tvrtke ili broj mobitela, onda je ispravan, a ako ima samo oznaku taksi, onda je sumnjiv. Nerijetko se događalo da upravo takav taksi pokupi turista, odvede ga negdje na mračno mjesto, opljačka i ubije bez imalo grižnje savjesti. Ispred mene se u kasni sat zaustavio automobil koji u Hrvatskoj nikako ne bi prošao tehnički pregled. Na vratima je imao samo oznaku taksi, bez ikakvog imena tvrtke ili broja mobitela. Savršeno! Dogovorili smo cijenu - 15 bolivijanosa (12,5 kuna) za vožnju od nekih 12 km. Nije puno! Već sam se nekoliko puta s istog mjesta vozio na točku B koja je i sada bila moj cilj, što s taksijem, što s autobusom, ali ovaj je vozač krenuo u nekom potpuno drugom smjeru. Nije mi bilo svejedno. Čelo mi se orosilo, a kroz glavu su mi prošle najcrnje misli. Kajao sam se što sam se upustio u ovaj rizik. No, nakon deset minuta vožnje počeo sam prepoznavati pojedine objekte. Odahnuo sam. Taksi je ubrzo stao na dogovoreno mjesto. Platio sam vozaču i pomislio - lažna uzbuna.
Već sljedećeg jutra na plazi Principal naišao sam na švercera deviza. Odlučio sam promijeniti 100 dolara i ponovno se poigrati sa svojom sudbinom. Pozvao me u malu uličicu. Naravno, dok sam hodao za njim unutarnji glas mi je govorio kako moram odustati od nauma, ali nisam... Sve je prošlo bez ikakvog problema. Zaključak - ponovno lažna uzbuna.
I onda... Šok! Subota. U devet sati ujutro kada veći dio bolivijskih obitelji obavlja tjedni šoping, na samo 30-tak metara od mene dogodilo se nešto stravično. Nasred ulice San Martin, ispred popularnog šoping centra Ventura, krupni je Latinoamerikanac u žutoj majici i bijeloj šilterici s logom Real Madrida izašao iz automobila i na oči stotina pitomih ljudi izvadio pištolj i s leđa upucao jednu djevojku u potiljak. Pala je kao pokošena, a nemilosrdni ubojica počastio ju je s još dva metka u glavu. Brutalan prizor kao iz osvetničkih scena holivudskih filmova. Mediji su ubrzo otkrili kako je ubijena zapravo kćerka nekog kolumbijskog dilera, koja je prije nekoliko godina pobjegla iz Bogote u Santa Cruz. Već neko vrijeme radila je kao striptizeta u noćnim barovima i živjela u stanu s još nekoliko djevojaka sumnjivog morala.
Vriskovi prestravljenih ljudi nisu nimalo zbunili ubojicu. On je mirno, ne osvrćući se oko sebe, pištolj spremio oko pasa, još jednom pogledao djevojku, okrenuo se, sjeo u automobil i ubrzo nestao. Policija je na mjesto događaja stigla za svega nekoliko minuta, uzela izjave svjedoka i napravila zapisnik, a hitna služba je pokupila njeno tijelo. To je bilo sve. Nakon toga život u ulici San Martin se nastavio kao da se ništa nije dogodilo.
Sjećate se Meksikanke Selene koja je ubijena na splitskom Marjanu i koja je više od mjesec dana bila glavna vijest svih hrvatskih medija? Ova nesretna Kolumbijka ubijena je u devet sati ujutro, u 10 su o njoj pričale sve TV i radio postaje, a samo četiri sata kasnije nitko je više nije spominjao. Kao da nikad nije ni postojala. Zvala se Cinthia Vanessa Sandoval. Imala je samo 22 godine.
