Tamara Obrovac ili netko u njezino ime mora sjesti, popiti čašu hladne vode i dobro razmisliti zašto jedna od najvećih glazbenica u ovoj zemlji ne privlači onoliko publike i onu publiku koju zaslužuje.
Umjesto da je preksinoć okupila dvije-tri stotine poklonika u zagrebačkom Aquariusu na izvrsnom koncertu, T. Obrovac ima sve predispozicije da puni Lisinski.
Njezin je novi album “Neću više jazz kantati” jedan od najkompletnijih koji smo čuli posljednjih godina, etno-jazz-funk koji izvodi svirački i autorski na razini je svjetskih izvođača toga tipa, o čemu svjedoče i nominacije za BBC-ovu glazbenu nagradu i uvrštavanje u ozbiljnu međunarodnu kompilaciju “Putumayo World Music”.
Ima i zaraznu scensku pojavu; u svijetu koji voli ladice možemo je nazvati “istarskom Janis” (od hipi looka do skakutanja i plesanja), no negdje nešto “ne pasa” kako treba. Čak i tzv. stručna publika na Porinu spremna joj je dodjeljivati nagrade samo unutar specijaliziranih kategorija.
Koliko god možemo biti presretni što je koncert održan u Aquariusu gdje su “električari”, za razliku od Lisinskog, ozvučeni tako dobro kao da ih slušamo s albuma, nastupi u prostorima u kojima se publika tek počne okupljati u pola jedanaest navečer, za početak priče o pronalasku ključa rješenja, vjerojatno nisu najprimjereniji. (A. O.)
