Davor Merkaš, muzikolog i ravnatelj Muzičkog informativnog centra pri Koncertnoj direkciji Zagreb, prije četiri godine napisao je za Večernji list članak o svojoj potrazi za skladbama i rukopisima Borisa Papandopula.
Veliko uzbuđenje
U tom tekstu opisao je i žalosnu priču vezanu uz skladbu Crvene cipelice, mali balet za klavir uz pratnju bubnja koji je Boris Papandopulo pisao za beogradsku balerinu Miru Sanjinu. Iz razgovora s njom, dok je još bila živa, Merkaš je saznao da ju je na klaviru pratio hrvatski pijanist Zdenko Marasović. "U potrazi za ostavštinom tog u beogradskim krugovima izuzetno cijenjenog umjetnika, doznao sam da je umro potpuno pomračena uma, a nakon smrti u njegov mali stan najprije su ušle službe za dezinfekciju i deratizaciju. Crvene cipelice nestale su i opravdana je pretpostavka da je i ta skladba relativno nedavno završila na smetištu", napisao je tada Merkaš.
Utoliko je bio uzbuđeniji kada smo mu se prekjučer pridružili u novoj epizodi potrage za Papandopulom koja je Merkaša, nakon svih neobičnih mjesta na kojima je već bio, prvi put odvela u zoološki vrt, u zagrebački Maksimir. Tamo ga je čekao zoolog Ivan Cizelj, (na fotografiji lijevo) stručnjak za ribe, vodozemce i gmazove, s hrpicom nota iz ostavštine velikog hrvatskog pijanista i skladatelja Božidara Kunca, brata operne dive Zinke. Trag prema Kuncu Merkašu se ukazao jedne nedjelje na Britanskom trgu gdje je na buvljaku pronašao program koncerta iz 1943. na kojem je Papandopulove Crvene cipelice izvodio upravo Božidar Kunc.
Međutim, u Kuncovoj ostavštini pohranjenoj u Hrvatskom glazbenom zavodu Crvenih cipelica nije bilo, pa je Merkaš kopao i tražio dalje i tako došao do zoologa Cizelja, čiji se djed sredinom 1940-ih oženio tada već bivšom Kuncovom suprugom koja je ostala živjeti u njegovu stanu u ulici Pod zidom.
– Možda tamo ne bude ništa, a možda nađemo Crvene cipelice – govorio mi je Merkaš na putu prema Maksimiru, iskolačivši oči od uzbuđenja pri spomenu ove druge mogućnosti.
Strasni ljudi
Merkaš i Cizelj dvojica su podjednako strasnih ljudi i bilo je užitak slušati kako iskustva razmjenjuju tragač za notama i tragač za rijetkim mravima, zmijama i raznim drugim sitnim i opasnim bićima. Zoolog je muzikologu s veseljem prepustio svežanj listova notnog papira ispisanih rukom Božidara Kunca. Većina su skice, uz poneku vježbu iz harmonije kod profesora Lučića. I rukopis gotovo cijele Kuncove Svečane uvertire za orkestar, koja nije nepoznato djelo, ali taj primjerak rukopisa jest.
Od Papandopula ovaj put ništa i Merkaš će nastaviti sanjati i tražiti Crvene cipelice.
>> Hrvatski studenti pripremili nikad izvedenu operu Borisa Papandopula
