Zanimljivo je kako se u Hrvatskoj brzo umorimo od rasprave o prvorazrednim političkim pitanjima te kako se lako okrećemo zaboravu, kako se lako mirimo s nepodnošljivom političkom i ekonomskom svakodnevicom. Razina tolerancije prema nesposobnosti i neučinkovitosti ljudi na vlasti, baš kao i prema njihovoj oporbi, nevjerojatno je visoka. Nestvarno je kako je moguće da nismo žedni i gladni promjena.
Strahovito brzo postalo je nebitno to što je bivši ministar financija pokrenuo rijetko viđenu političku oluju koja je kulminirala dubokim raskolom na Glavnom odboru SDP-a. Čak je i jedan od glavnih oponenata Zoranu Milanoviću, riječki gradonačelnik Obersnel, već počeo hodati unatrag govoreći kako razlika u SDP-u zapravo nema. I pri tom hodu natraške uspio je nagaziti na prijatelja Komadinu koji leži i sanja o tome da će postati predsjednik stranke. Objektivno, čovjek i nije sposoban za nešto drugo, baš kao što ni Obersnel neće nikamo dogurati hodajući unatrag.
Uz takvu "vrlu" unutarstranačku oporbu jasno je zašto su zahtjevi za ostavku neuspješnog premijera prestali biti tema. Isto tako, kreativni sukob, koji je upućivao na to da u SDP-u postoji dovoljno strasti za promjene, prometnuo se u žabokrečinu interesnog kompromiserstva. Bunt protiv ključnog problema na koji je upozorio Linić, protiv Milanovićeva karaktera i politikantskog načina vladanja, nestao je bez traga. A SDP je obolio od iste bolesti od koje već dulje vrijeme pobolijeva cijelo društvo, od potpune nesposobnosti bilo kakve prilagodbe na krupne promjene u okružju.
Najbolnije od svega je to što ta ista neučinkovita vlada te svi dijelovi Kukuriku koalicije misle da se prilagođavaju jer su počeli s hvatanjem pozicija za sljedeće parlamentarne izbore. Oni misle da su tu da bi što dulje bili na vlasti; umišljaju da će nakon 1500 dana ovog mandata većina biti dovoljno tupa da im pokloni još 1500 dana jer nisu napravili ništa bitno. Klika na vlasti uopće ne razumije da su razmjeri štete od nečinjenja strašni. Velika je razlika između Sanaderove veleizdaje i posljedica neodlučnosti kad govorimo o moralnim aspektima, ali ekonomske, pa i opće društvene posljedice, mogu biti identične. Zašto smo se svi skupa kao društvo već pomirili s činjenicom da će aktualna vlast pokušati mirno čekati izbore, kako je moguće da trpimo one koji povjerenje dobiveno na izborima nisu shvatili kao mandat za zaista velike stvari, nego za puko čekanje sljedećih izbora?
Jedan od medijskih trbuhozboraca "ekskluzivno" je "otkrio" ovih dana kako vlada premijera Milanovića do kraja mandata ne namjerava napraviti više ništa osim skupljanja političkih poena. Tužno što uopće ne trebate biti intimus s premijerom ili nekim od njegovih pobočnika da biste doznali za tu "veliku odluku". Pa taj defetistički meni kroz svaku svoju izjavu svakodnevno nam serviraju i premijer i svi njegovi ministri.
Koliko ljudi u ovom društvu istinski želi promjene? Sindikati nisu revoltirani zbog općeg urušavanja gospodarstva, nego se nabacuju drvljem i kamenjem jer žele zacementirati postojeće stanje, ne uviđaju tu logičku kontradikciju. Oporba u SDP-u zapravo se podjednako boji sukoba kao i preuzimanja odgovornosti. Oporba – HDZ i satelitske stranke – također se ponašaju kao da ne žele brzo preuzeti vlast. Da žele, ne bi dopuštali dijelu istaknutih članova širenje demagogija razne vrste.
Cijela nacija kao modus operandi preuzela je guranje glave u pijesak. Međutim, taj model ponašanja izrazito je opasan. Zabluda je čak i to da za taj "obrambeni mehanizam" postoji uzor u prirodi.
Zar netko misli da bi nojevi još uvijek kao vrsta živi hodali zemljom da su zaista svaki put kad su pomislili da su u opasnosti zavukli glavu u pijesak? Treba li objašnjavati da su organizmi ili sustavi bez sposobnosti prilagodbe osuđeni na propast? Drugim riječima, je li itko u ovoj zemlji – vlast ili oporba – svjestan u koju nas opasnost dovodi guranje glave u pijesak kad je u pitanju neodgovorna fiskalna politika i averzija prema bilo kakvim promjenama koje bi donijele višu razinu učinkovitosti javnih sustava?
Uopće se ne moramo složiti s Linićem. Mnogi smatraju da je čovjeka pregazilo vrijeme te da je njegov karakter neprihvatljiv za nekoga tko je na javnim funkcijama. Međutim, taj isti prgavi, uporni i ratoborni Linić barem nije gurnuo glavu u pijesak. Kako-tako pokušavao je nešto mijenjati. Nije odlučio živjeti tako što će svijetu pokazivati svoj rep.
>> Je li zaista moguće da imamo vlast kakvu zaslužujemo? Ma ne!
