Evo primjera za dokaz koliko je u nama komunističkog naslijeđa, a da ga ni svjesni nismo. Još dok sam pisao roman «Okvir za mržnju», koji će, kad po njemu bude snimljen film «Život sa stricem», dignuti na stražnje noge sve što je komunizmom disalo, iz iskustva mi je bilo jasno – sad je to i u znanost prešlo – da je komunizam sazdan na mržnji, tako da je zajedno s kršćanstvom odbačen i temeljni kršćanski socijalni i moralni nauk da čovjek mora ljubiti bližnjega svoga kao što ljubi sebe sama, i zamijenjen dogmom da radnik mora mrziti klasnog neprijatelja, vlasnika sredstava za proizvodnju, i tako – što je posljedica prethodnoga – da je obezvrijeđena deseta Božja zapovijed “Ne poželi nikakve tuđe stvari” ili to isto u opširnijem obliku “Ne žudi za kućom bližnjega svoga, njivom njegovom, slugom njegovim, sluškinjom njegovom, volom njegovim, ni za čim što je bližnjega tvoga”.
I kad se to dvoje spojilo, mržnja na bližnjega tvoga koji nešto ima i pravo da preotmeš slugu njegova, sluškinju njegovu, vola njegova i kuću njegovu, nastalo je ono što se zvalo socijalistička revolucija, klanje i razaranje kakvo povijest ne pamti. Da bi se nakon toga klanja i razaranja shvatilo da kvaka nije ni u mržnji na bližnjega svoga koji nešto ima ni u preotimanju onoga što taj ima da bi ti to imao, nego je kvaka u tomu da toleriramo jedni druge, da ne želimo tuđe stvari i da zajedničkim snagama, onih koji već imaju i onih koji još nemaju, radimo na umnožavanju stvari, volova, kuća i magaraca, pa da svi imamo koliko nam je čega za život nužno imati. U tomu je kvaka bila – ovako, biblijski jasno i priprosto kazano!
Pa, kad je to tako da smo svjesni u čemu je bila kvaka komunističke revolucije, hrvatskim slengom kazano, u čemu je bio zajeb, jesmo li lustrirani od toga zajeba? Po mom uvidu u stvar, samo djelomično!
Smijenjeni ministar financija u sadašnjoj vladi, mentalni komunist koji je svoje neokrnjeno mentalno naslijeđe ovio radoholičarstvom pa se i predstavlja radoholičarom i koji snosi krivnju da je državni proračun u ovolikom deficitu – jer je, podilazeći svom biračkom tijelu, smanjio PDV za turizam bez ikakva učinka na povećanje turističkog prometa i jer je, podilazeći radničkoj klasi, smanjio doprinos za zdravstvo – svu krivnju za izostanak povećanja proizvodnje i povećanja zaposlenosti svaljuje na privatnike, jer nisu iskoristili smanjenje doprinosa za povećanje proizvodnje i zapošljavanja, a, ako rade u turizmu, smanjenje PDV-a za povećanje prometa. Čime bi, da su iskoristili pružene pogodnosti, naknadili budžetski manjak koji mu je on svojim odlukama, u oba slučaja populističkim na komunistički način, prouzročio.
Kvaka lociranja
Privatnici da su za to krivi!? Koji privatnici? Poduzetnici, oni koji imaju kuću, slugu, sluškinju i magarca? Zna li taj bivši ministar što je iz njega progovaralo? Zna on to dobro! Znao je i to da je zbog toga bio najpopularniji ministar u vladi! Udara na privatnike i poduzetnike, pa je omilio onima koji kao i on nose komunističko naslijeđe u grudima, koji su i dalje u duši radnička klasa. Ne radnik, nego klasa! Ministar bi, da nije naslijeđem opterećen, mogao znati da ne postoji privatni i društveni sektor, da je sve privatno, i ono što je nominalno privatno i ono što je nominalno državno, jer je u državnom privatno vlasništvo naroda, svih državljana pojedinačno. A drugo, ne misli li gospodin ministar da okrivljavanjem privatnika, bogataša, poduzetnika, nazovimo ih kako hoćemo, najprije obeshrabruje njih same da bilo što novoga u poslovanju poduzimaju, a potom da kod onih koji nemaju dovoljno, nemaju osnovno, nemaju posla, pobuđuje niske strasti protiv onih koji imaju kuću, vola i magare, niske strasti i sve ostalo na čemu je rasla komunistička zavist, podloga klasnoj mržnji i razaranju društva.
Ovo je samo jedan primjer od mnoštva drugih, dovoljan za ilustraciju kako problematiziranje lustracije od komunističkog naslijeđa nije bavljenje ustašama i komunistima u pretpotopnim vremenima i još više dovoljan uzrok da se upitamo gdje se sve i kod koga se sve može locirati naslijeđe komunističkog totalitarizma. Samo kod dotičnog predsjednika države i dotičnog ministra? Ni govora! I u tomu je, gdje sve locirati to naslijeđe, kvaka na vratima prostorije u koju, da na pitanje nađemo odgovor, već u ovom poglavlju, sličnu preambuli, moramo zaviriti . Ne postoje ni pravila nastanka ni nasljedni redovi po kojima bi netko bio a netko ne bi bio baštinik nekog od fenomena komunističkog mentaliteta.
Netko je mogao biti član partije i po uvjerenju komunist, pa se sam lustrirati ili ga je sama partija progonom lustrirala; netko je bio i član partije i po uvjerenju komunist, pa koliko ga god partija i stvarnost lustrirali, ostati i dalje komunist tvrd kao stijena; netko je bio iz nužde član partije, ali nikad po uvjerenju komunist i iz partije je izišao čist od komunističkih opterećenja kakav je u nju i ušao; netko je mogao biti izvan partije i žestoki oponent komunizmu, a vrijeme ga je otpora partiji i komunizmu učinilo baštinikom veće količine komunističkog mentaliteta nego da je bio i član partije i uvjereni komunist; netko je mogao biti i izvan partije i protivnik komunizma i u tom položaju i u tom otporu ostati imun na utjecaje partije i komunizma; netko je mogao biti visoki komunistički dužnosnik i u komunizam nimalo ne vjerovati, čak biti njegov rušitelj iznutra. I da dalje ne nižem mogućnosti, zaključimo da nema pravila kako je netko postao baštinik komunističkog mentaliteta, osim pravila da su svi koji su u tom poretku živjeli pedeset i više godina mogli i nisu morali postati nosioci komunističkog virusa što ga u sebi nose i kad je komunizam kao društveni poredak nestao.
Porijeklo crvene zvijezde
Ovaj zaključak i onih nekoliko primjera o nepostojanju pravila kako je nastajao, trajao i društveni poredak komunizma nadživio komunistički mentalitet iz našeg pedesetogodišnjeg komunističkog inkubatora gradio sam na iskustvenom materijalu na kojemu su nastajali moji romani «Okvir za mržnju», «Ambra», «Fukara», «Svetinka», «Puž» i «Kepec»; ali za potrebe dokaza njegove ispravnosti ovoga se puta ne bih pozivao na svoja književna djela, ni drugih naših pisaca, nego ću se pozvati na djelo stranog pisca iz zemlje gdje je taj komunistički mentalitet nastao. A da je otuda došao, u to sumnje ne može biti, o tomu je u vrijeme nastajanja toga mentaliteta predsjednik ZAVNOH-a, a potom i Sabora sastavio pjesmu koja se pjevala kao koračnica.
S Dona, s Volge i s Urala
visoko je zatreptala,
pa na naše kape pala
zviezda crvena.
S Dona, s Volge i s Urala
do jadranskog
modrog vala
sve Slavene obasjala
nova Danica.
(Vladimir Nazor)
Dok je nad Moskvom sjala, sjala je i kod nas; a kad se nad Moskvom ugasila, s malim zakašnjenjem, ugasila se i kod nas. A tko je, pobogu, tamo ugasi i, potom, posvuda gdje se otuda proširila i pala na kape raznih naroda? To me porijeklo crvene zvijezde, logotipa komunističkog totalitarizma i, dosljedno tomu, komunističkog mentalnog naslijeđa, nuka da se za primjer kako nema pravila o nastanku komunističkog naslijeđa i njegovu lociranju ne poslužim domaćom građom, već građom iz knjige Svetlane Aleksievič «Rabljeno doba (kraj crvenog čovjeka)». To je sjajna knjiga priča u skazu na način žurnalističkih proza, iako još uvijek ne i na umjetničkoj razini velikih ruskih prozaika, na kojima sam učio pisati i koje ne prestajem čitati. Prijevod je naslova na hrvatski jezik kao prijevod optimalno točan, ali ne onoliko koliko je, obzirom na građu, točan naslov u originalu. Naslov u ruskom originalu glasi «Vremja second-hand (konec krasnogo čelovjeka)». On upućuje na to da se u knjizi govori o prošlom vremenu, vremenu crvenog čovjeka, vremenu komunizma, koje još i danas, kao i odjeća koja je već nošena, po sebi samoj ili po volji nekoga drugoga, još se nosi, još traje, i trajat će dok se i čovjek i odjeća na njemu, njegovo doba na njem a komunistički duh u njemu, ne raspadnu u novom vremenu.
Komunizam je s Dona, s Volge i s Urala, agresijom ili izvozom socijalističkih revolucija, posvuda širio svoje granice i učvršćivao se tamo gdje su crvene zvijezde uspjele zasjesti na kape domaćih revolucionara. Na taj je način uspio zavladati dobrim dijelom svijeta, prijeteći da će zavladati i onim što je od svijeta preostalo. Komunizam se naoružavao i stvorio takvu oružanu silu koja je mogla satrti svakog vanjskog neprijatelj. A svakog unutarnjeg neprijatelja otjerati u katorgu ili protjerati iz zemlje. Komunizam je, građen na misli dvojice patrijarha i praksi njihovih učenika, uz pomoć milijuna marksista-lenjinista, bio za sve njih neupitno najsavršenije i najpravednije društveno uređenje u povijesti čovječanstva. Jedino o čemu se moglo raspravljati bilo je kakav mu oblik lica dati, svijetao ili zasjenjen, natmuren ili nasmijan, vragolast ili mudrački ozbiljan.
O tomu se raspravljalo i u raspravama ponekad dobro zabavljalo, a ponekad bi se i pograbilo, pa završilo čistkom, pa naški diferencijacijom! I kad se činilo da je sve pod kontrolom, i komunizam i njegovi vanjski i unutarnji neprijatelji, pojavio se novi neprijatelj tamo gdje ga nitko nije očekivao. U vrhovnom vodstvu komunističke partije, u generalnom sekretaru; najprije u liku Nikite Hruščova, koji je prokazao staljinizam, ne dovodeći u pitanje komunizam sam po sebi, a onda, nakon godina kolebanja i titranja, u liku Mihaila Gorbačova, koji je odlučio komunizam reformirati, učiniti ga društvom s ljudskim likom, što je bila metafora i kao metafora stvar višeznačna.
Priredio: Zvonimir Despot
Sutra:
O Franji Tuđmanu, detuđmanizaciji, Ivi Sanaderu...
>>Dijelovi nove knjige Ivana Aralice: Lustracija počinje na sudu u Njemačkoj
>>Ivan Aralica: Mentalni komunisti misle da će vječno trajati
>>Ivan Aralica ekskluzivno: Desnica ima plan za spas HDZ-a
Linić je privatizirao 51% dionica t-coma, riječku banku je najprije opljačkao preko štokića a onda ju je prodao za 1kn, privatizirao je privrednu banku, privatizirao je prvih 26% dionica ine, privatizirao tj jugo direktorima poklonio tdr za siću a sad im je još prodao i croatia osiguranje, itd..... što se tiče rijeke privatizirao je gp krk također jugo direktorima, transadriju, tržnice rijeka, sladis, jadran hotele, jadransko osiguranje itd.... njegovoj privatizacijskoj pljački nema kraja.