Završeno je emitiranje HRT-ova dokumentarca “Generali”, koji u tri nastavka donosi nepoznate detalje o haaškim slučajevima generala Ante Gotovine i Mladena Markača te pritom secira noviju hrvatsku povijest. O dugo iščekivanom serijalu oko kojeg su se lomila koplja i prije negoli je nastao, razgovaramo s autorom i scenaristom Hrvojem Zovkom.
Kakve su reakcije na serijal?
Kritike kolega novinara bile su različite, bilo je i jako dobrih, pa sam uistinu zadovoljan, kao i s gledanošću koja je iznosila 300 tisuća po epizodi – zadnji nastavak premašio je i središnji Dnevnik. Što se tiče mojih sugovornika u filmu, poput generala Ademija, Stipetića, odvjetnika Gorana Mikuličića, Jadranke Kosor... nakon emitiranja nisu imali nikakve zamjerke. Međutim, još otkako sam počeo raditi na tom dokumentarcu suočen sam s nizom lažnih konstrukcija, optužbi najgore vrste koje su mi nanijele puno štete. Dogodila se prava hajka, cijela salva uvreda putem e-maila, portala i društvenih mreža gdje su pojedinci skriveni iza lažnih imena huškali ljude na mene. Međutim, radeći ovaj posao, već sam naviknuo na to. Kad te kritiziraju salonski ljevičari, dvorski novinari i zadrti desničari, onda znaš da si na dobrom putu.
I prije emitiranja serijala iz dijela javnosti stigle su teške optužbe da ste uoči presude generalima imali spreman, već montirani film koji generale tretira kao zločince. Koliko je u tome istine?
Ne da nema istine, nego to nema veze sa zdravim razumom, to je nevjerojatno što si ljudi dopuštaju. Nitko od njih, međutim, nije mogao vidjeti taj film iz jednostavnog razloga što nije postojao. Krenula je hajka s nekih portala, s tim da me nitko od novinara nije nazvao i pitao za komentar, a tisuću puta izrečena laž postaje istina. U trenutku izricanja presude generalima imao sam snimljena samo četiri intervjua: s Vladimirom Šeksom, Damirom Krstičevićem, Petrom Stipetićem i Matom Granićem. Kako sam od četiri intervjua mogao montirati film? I zar bi ta četvorica osuđivali generale? Uostalom, sve je lako provjerljivo na televiziji, gdje postoji knjiga snimanja i knjiga montaže, a može se pitati i moje kolege, snimatelja Jožu Bahuneka i montažera Sašu Petrića.
Generali su se iz Haaga vratili prije godinu i pol dana, zašto je do emitiranja trebalo proći toliko vremena?
Više je razloga. Samo na intervju s generalom Markačem čekao sam šest mjeseci, od početka snimanja promijenilo se pet mojih urednika na HTV-u, a u početku sam uz dokumentarac paralelno radio i svoje dnevne zadatke, što je potpuno suludo i nemoguće. Tek sam prošlog ljeta dobio napismeno da sam oslobođen svih obveza, a puno vremena proveo sam i u montaži.
S obzirom na to da u dokumentarcu ne izričete vlastiti stav, kakva je zapravo vaša percepcija dvojice generala?
Oni su za mene simboli i heroji Domovinskog rata, zaslužni za stvaranje vojske i policije.
Što je bio vaš motiv da se upustite u snimanje ovog filma?
Premda počinje oslobađajućom presudom generalima i bavi se njihovim sudbinama i vojnim karijerama, film prati i društveno-politički kontekst tijekom agresije na Hrvatsku 90-ih, kao i kontekst događaja prije i nakon Oluje. Želio sam ispričati priču o nečinjenju i manipulacijama tim slučajem koji je itekako utjecao na naše živote. Radeći film, bila mi je muka slušati kako je funkcionirala hrvatska politika, koliko se tu lagalo, obmanjivalo, uvaljivalo, loptalo s ljudima pa i s generalima. Tu nema nevinih.
Zašto neki sugovornici u filmu inzistiraju da se general Gotovina krio u Hrvatskoj, kad je poznato da nije?
Tako tvrde Ivica Đikić i Željko Peratović, no drugi sugovornici, primjerice Mesić i predsjednik Josipović, tvrde suprotno. Pustio sam aktere tog vremena da pričaju i ne vidim u čemu je problem. Na žalost, ne vidim nekog lijeka koji može izliječiti naše društvo. Ponuditi drugačije mišljenje i drugačijeg sugovornika... nešto je nevjerojatno. Mi smo u jednoumlju, nismo se odmakli od mentalnog sklopa otprije 50 godina. Svi su bili pozvani, svi su mogli sve reći! Žao mi je što general Gotovina nije sudjelovao u filmu, ali iz kruga njemu bliskih ljudi rečeno mi je da ne želi.
Je li vam danas žao što ste se uhvatili tog posla?
Naslušao sam se prijetnji na ulici, stekao puno neprijatelja, imao zdravstvenih tegoba, ali najstrašnije je što su preko društvenih mreža bacali sumanute kletve na moje dijete. Zato sam već podnio nekoliko tužbi, sudit ću se do sudnjeg dana i zadnji novčić potrošiti da istjeram istinu, a gospoda će svoje tvrdnje da sam montirao osuđujući film morati dokazati na sudu. No, nije mi žao i isto bih učinio ponovno. Štoviše, sve materijale koje sam snimio – 30 sati intervjua sa 20-ak sugovornika – uskoro ću objaviti u knjizi.
>> HRT opet u potrazi za novim voditeljima dnevnika i novom scenografijom
Ovaj dokumenarac je sramota hrt-a.pustiti na javnoj televiziji dokumentarac u kojem se 80% prica o navodnim zlocinima hrvatske vojske je za zatvor. Vec dugo nisam pogledao nesto ovako sramotno, gdje se svakakvim likovima daje da pljuju po velicanstvenoj oluji,a za zovka nemam rijeci,to je dno ljudskoga dna.