Osnovni dojam protekloga 2. sajma obiteljskih vina u Zagrebu jest da je uspio i da koncepcijski ima budućnost. Izlagači su u prosjeku zadovoljni zanimanjem za njihov proizvod, a vino se i tržilo. Još važnije, više je njih istaknulo kako se "jednostavno na takvu skupu mora biti, i zbog predstavljanja i zbog buduće prodaje".
I posjetitelji su morali biti zadovoljni, jer su na kušanje ponuđena mnoga jako dobra i solidna vina, s mnogo značajnih hrvatskih vinskih imena.
U organizaciji, što je i razumljivo kod projekata koji se tek uhodavaju i traže svoj profil, bilo je propusta: nedopustivo je primjerice takvu priredbu održati bez hladionika; unaprijed valja znati da će besplatno piće privući i klošare s ulice; čini mi se i da je Boćarski dom bio prikladnija prostorija od Studentskog centra. Način nagrađivanja pak vuče u vremena iz doba kolhoza.
Pohvaljujem jednostavnost izlaganja, na običnim stolovima kao što se sada radi u ozbiljnu svijetu, prihvatljiva je i dosjetka s čašom kao ulaznicom, a teško je razlučiti dvojbu - nisu to učinili ni sami vinari - treba li naplaćivati konzumaciju. Ni duhanskome dimu nema mjesta u blizini takva događanja.
Vrijednost je Sajma i u tome da su se vinari koji su rijetko na okupu mogli upoznati, usporediti svoja vina, ponešto i naučiti. Pohvalno je što su vina stigla i s krajnjih hrvatskih vinogorja, od Iloka do Umaga; neke značajne vinske obitelji također bi trebale biti nazočne, a doista začuđuje kako se dogodilo da se nije odazvao nitko od brojnih međimurskih uglednih vinskih obitelji.
Važna pouka priredbe, i organizatoru, a još više samim vinarima, mora biti da bez ozbiljna marketinškog pristupa, s uvažavanjem svih pravila te profesije, samo uspjeh u vinogradu i podrumu neće biti dovoljan ni tržišno isplativ.
Vito ANDRIĆ
