Osam fotografa iz osam zemalja jugistočne Europe – među kojima Hrvatska ima predstavnika Stanka Abadžića – odabrao je Grčki fond za kulturu za reprezentativnu fotografsku izložbu kojom će danas Grčka otvoriti svoj kulturni centar u Srbiji. Poslije Beograda “Svjetlo i sjene Balkana” obići će europske gradove s namjerom da iz tog područja pošalje drugačiju sliku nego što je u svom pamćenju ima prosječni Europljanin. Svaki autor predstavlja se s deset crno-bijelih radova koji otvaraju vječno pitanje: je li to prava slika inače po nevoljama poznatog područja? Što odlazi u svijet kao fotoreprezentativni uzorak iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Grčke, Hrvatske, Rumunjske, Srbije i Turske? Zavisi koliko je svaka od tih zemalja daleko od rata i bijede koja joj ne dopušta da diše punim plućima. Ne uvijek, ali vidi se to na motivima.
Mnogo optimizma dolazi iz Hrvatske, možda i zato što je Vukovarac Abadžić ratno vrijeme proveo u Pragu. Zato je njegov pristup svjetlu i sjenama balkanskog podneblja – geografskom određenju s kojim se mnogi neće složiti, iako od njega neće time pobjeći – umnogome drugačiji od kolege mu iz Bosne i Hercegovine. Bosansko-hercegovački majstor Milomir Kovačević ne pokazuje krv i mrtve, nego ono što stiže poslije – veliku tugu.
Snažno i dojmljivo. Imre Szabo iz Srbije posve je okrenut svakodnevici, kao i autori iz Albanije, Turske, Bugarske i Rumunjske. A ona je, sudeći po fotografijama, teška i baš onakva kakvu kao klišej o Balkanu imaju zapadnjaci – onaj o primitivizmu, zaostalosti, prljavštini, siromaštvu... Ljudska drama bila je i bit će kurentna roba, mnogo češće nagrađivana od one koja govori o sreći.
S pravom se Abadžić pita: “Nismo li i mi fotografi nesvjesno pridonijeli tom klišeju?” Odgovor nije jednostavan, kao ni na pitanje kako je ovdje izostala Makedonija.
