Svakako je pad Berlinskog zida ostavio književnosti (kao i druge umjetnosti) naroda s istočne strane željezne zavjese bez vrlo moćnog, iako opasnog poticaja za kreativne uzlete – vještog plesa po rubu (ne)dopuštenih tema, iskušavanja krajnjih granica (ne)slobode izražavanja, mimikrije koja je toliko puta rezultirala upravo genijalnim dosjetkama i sjajnim djelima. Onda je došlo vrijeme bez cenzure i političke represije, bez zabrana i sankcioniranja nepoćudnog izražavanja, bez nekog ozbiljnijeg straha od izravnog govorenja. I tranzicijske su se zemlje (tako se, naime, politički korektno zovu karikature demokratskih društava nastalih u civilizacijskom limbu na razvalinama komunizma), našle u nekom međuprostoru u kojem kao da više nema mjesta (ni razloga) za smijeh. Na mjestu gdje više nema straha od cenzure, ali još nema ni zrelosti u kojoj se može zdravo nasmijati sebi i drugima, onako kao u pravim demokracijama. Za mnoge je stvaraoce nestanak komunističke represije značio i gubitak moćnog nadahnuća i poticaja.
Poplava grotesknih pojava
Sloboda kao da je izravno promijenila njihov stil i način stvaranja, ponekad čak i kvalitetu. Neki su izvrsni satiričari jednostavno (privremeno ili trajno) utihnuli. Drugi su tek bez te prijetnje procvali, ali uglavnom tek u stvarnom demokratskom okruženju. Čini se čitatelju, primjerice, da postoje dva različita pisca s imenom Sergej Dovlatov. Takav dojam ostavlja čitanje njegovih opreznih satira tiskanih u samizdatu, ili pak slabokrvnih humoreski objavljivanih u sovjetskom časopisu Aurora, naspram susreta s onom bogatom književnošću koju je pisao nakon emigracije u SAD. Kad se konačno majčici Rusiji mogao narugati iskreno, onako kako je oduvijek htio, s gorkim ukusom crnog humora ili grohotom smiješno, ali uvijek bez straha od zagrljaja domovinskog gulaga.
U isto vrijeme, nestanak represije i otvaranje prostora slobode u društvima nenaviknutim na slobodu i demokraciju donio je poplavu posve grotesknih pojava u svakodnevici kakve ni najoštriji satiričari (ni nadrealisti) ne bi mogli napisati. Kaos vječne tranzicije, u kojemu svaki dan sve iznova počinje od nule, svijet je gdje se živi u lošim parodijama uređenih društava. Suvremene informativne emisije postale su tako grotesknije od većine nekadašnjih satira, pa je nemoguće razlikovati vijesti takozvanih ozbiljnih medija od konstruiranih parodija s humorističnih portala. Stvarni su događaji nadmašili razinu nekadašnjih karikatura. Kako ismijavati Nušićevu gospođu Živku koja uči francuski u društvu u kojemu su političarke tipa "pipl mast trast as" i "dej aftr jestrdej" politički standard? Pred državničkim životopisom "ja sam djevojka sa sela" svaka satira ostaje nijema. Smijati se Bukari i Mačku iz Brešanove "Mrduše Donje" u društvu gdje mladi "ustavni ekspert" urla na šanku u birtiji, gdje je na čelu nacionalnog kazališta bio pučki zabavljač, i gdje saborski zastupnik lijepi sebi pršut na čelo? Teško.
'Crna guja' i sretno društvo
U demokraciji, istina, ništa nije nedodirljivo, pa ni vlastiti mitovi. Tako onda u sretnim društvima nastaju sjajni "Monty Python", ili "Crna Guja", kao radikalne parodije britanske povijesti i kulture, ili brutalno ismijavanje mitologiziranog francuskog pokreta otpora u seriji "Alo, alo", ili genijalni crtić "Simpsoni" kao nemilosrdno, groteskno zrcalo američkog društva. Crtići kao što su "Simpsoni" ili "South Park" američku djecu od malih nogu uče da nema te društvene "svetinje" kojoj se ne možemo narugati, i tako ih odgajaju za pravu demokraciju. Ali kako bi takav camp uopće funkcionirao kod nas, gdje tako tragično nedostaje spremnosti za samoironiziranje i gdje duboko u mentalitetu postoje umišljene nedodirljive teme i neupitni mitovi? Gdje nema one snage koja velike čini velikima, onoga što Orwell naziva "moć suočavanja s neugodnim činjenicama"? I tako, u tom procjepu između "ne više mraka" i "još ne svjetlosti" ostaje nam malo toga čemu se možemo zaista opušteno smijati.
>> Zbog demokracije satira nije smiješna, već mučna
