Iz sobe u kojoj me je čekao Ivica Buljan dopirali su neugodni glasovi svađe. Ušuljao sam se i sjeo u kut, ali ionako me nitko ne bi primijetio. Nekoliko ljudi u malom kazališnom salonu bili su potpuno zaokupljeni dvojicom muškaraca koji su se probadali riječima. Od prijetećeg i prezrivog siktanja jednog, drugi se branio čas histeričnim urlanjem, čas pogledom koji je preklinjao: nemoj pred ljudima.
Buljan mi je samo jedva primjetno kimnuo glavom i nastavio napeto pratiti verbalni dvoboj. Plima žuči iz grla je izbacivala uvredljive optužbe kakve pristojni ljudi nikada ne bi otkrivali pred publikom, osim u stanju krajnje razdraženosti. Po masivnom drvenom stolu koji je razdvajao posvađane teške su riječi padale skupa s iščupanim dijelovima rasparanih utroba. To što nisam razumio veći dio te bujice slovenskih riječi, nije umanjilo moju nelagodu.
Naravno, nisu se to svađali sjajni glumci Marko Mandić i Uroš Fürst, nego Leone Glembay i velečasni doktor Alojzije Silberbrandt. I bili su zastrašujuće uvjerljivi, premda do premijere Krležina komada u Drami Slovenskog narodnog gledališča ima još mjesec dana.
U slične kazališne državne institucije u Hrvatskoj Ivica Buljan imao je pristup samo dok je u njima bila intendantica Mani Gotovac. Danas bi u Hrvatskoj taj redatelj vjerojatno dijelio sudbinu uklete lutajuće duše jedne Senke Bulić. Ona je, doduše, trenutno ravnateljica dramskog programa Splitskog ljeta, pa će tamo ove godine i Buljan vjerojatno režirati. Ali, do toga nije dovela nikakva kulturna strategija ili politika, nego splet okolnosti određenih ponajviše nekim političkim inatima. Trajne, pak, Buljanove dodirne točke s hrvatskim kazalištem i dalje su Festival svjetskog kazališta i ZeKaeM s Dubravkom Vrgoč, potom dubrovačka Karantena Slavena Tolja te kazališni ljetni Zadar snova.
Druga kazališna domovina
Ali, srećom po Buljana, njegov život i umjetnički rad već dugo ne ovise o vječno nestalnim i nepredvidljivim kulturno-političkim okolnostima u Hrvatskoj. Na temelju brojnih nagrada, a i kao profesor na francuskim kazališnim akademijama u Saint Etiennu i Rennesu, Buljan je teatarski čovjek sa svjetskim renomeom, a posljednja dva desetljeća ima i drugu domovinu, Sloveniju. U nju je došao kao suradnik Vite Taufera i ta druga kazališna domovina od njega nikada nije tražila da pokaže ni putovnicu, ni domovnicu. Prema tim dokumentima Buljan je i dalje samo hrvatski državljanin. Ali, u nekim duhovnim i kulturnim pitanjima stvari u Sloveniji stoje drukčije nego u Hrvatskoj. Živi dokaz je upravo Ivica Buljan koji je prije nešto manje od mjesec dana dobio najveće moguće priznanje koje Republika Slovenija može dodijeliti jednom umjetniku. To je Prešernova nagrada, odnosno, godišnja Nagrada Prešernova sklada (zaklade) koju je, za svoje djelovanje na polju dramske umjetnosti u 2011. godini dobio upravo ovaj hrvatski redatelj.
Nagrada je utemeljena 1947. godine, a od 1955. nosi ime slovenskog pjesnika Franceta Prešerna. U propozicijama nagrade ne piše izričito da je namijenjena isključivo slovenskim državljanima, ali u praksi, o čemu svjedoči dug popis svih laureata od 1947. do danas, nju gotovo isključivo dobivaju umjetnici koji su i po nacionalnosti i po državljanstvu Slovenci. Ivica Buljan to nije, niti se pretvara da jest. Štoviše, govor kojim je zahvalio na nagradi održao je na hrvatskom.
– Slovenski savršeno razumijem, a nije mi ni problem u trgovini zatražiti kruh na slovenskom. Ali, kada su važne stvari u pitanju, a to je sve što se tiče kazališta, uvijek govorim hrvatski – kaže mi Buljan, a vidio sam i sam kako to funkcionira u njegovom radu sa slovenskim glumcima.
Državni vrh na ceremoniji
Hrvatske su kulturne rubrike, pa i naša, objavile vijest o Buljanovom Prešernu, ali ne na način iz kojeg bi se shvatilo što ta nagrada u Sloveniji doista znači njenim dobitnicima, a i samoj državi koja je dodjeljuje.
Da bi se pojmila razlika između Prešernove nagrade u Sloveniji i Nazorove, koja bi trebala imati istu težinu u Hrvatskoj, treba najprije opisati način dodjele koja se tradicionalno održava 7. veljače, večer uoči Prešernova dana, slovenskog državnog kulturnog praznika, određenog datumom pjesnikove smrti. Priredbu iz Cankarjevog doma izravno prenosi Slovenska televizija. U udarnom terminu. U publici sjedi čitav državni vrh, sva tri predsjednika: države, vlade i parlamenta. Nema šanse, pričaju mi slovenski kazalištarci, da predsjednik ijedne slovenske političke stranke koja drži do svoje slike u javnosti zaboravi uputiti čestitku dobitnicima.
Eto, pred takvim skupom i na takvoj priredbi, koja nije rezultat okolnosti nego državne kulturne politike, tradicije i ustaljenih kriterija, primio je nagradu Ivica Buljan.
– Kod nas, u Hrvatskoj, sve je podložno ironiziranju, pa tako i nagrade, čemu pridonosi i način na koji se one dodjeljuju. Ali, kada sam skupa s drugim dobitnicima nagrade izašao na pozornicu Cankarjevog doma i kada nam je pred takvim skupom rečeno da su naša imena od sada trajno upisana u panteon slovenske kulture, onda to ne zvuči kao prazna fraza, nego nešto stvarno, nešto što se ozbiljno misli, nešto iza čega stoji i čime se legitimira dobro organizirana država koja drži do kulture – priča Buljan. Zato ni trunke ironije nema ni u načinu na koji je u ljubljanskom Mini teatru, jedinstvenoj instituciji kojoj je Buljan suosnivač, sugraditelj i umjetnički ravnatelj, izložena velika, svečana povelja o njegovoj nagradi.
Sveti Antun, Nikola i KoltÈs
Lijepo uređen salon toplih boja, u kući na kojoj se ne vidi da je prije dvije godine bila do temelja srušena pa opet izgrađena, uređen je s mnogo ukusa, opremljen komadima antiknog i modernog namještaja. U dvije niše stoje osvijetljeni barokni kipovi svetog Antuna i svetog Nikole i lijepo se slažu s impozantnom bistom Bernarda-Marie Koltèsa, po kojem je nazvana i ljupka dvoranica teatra u Križevniškoj ulici, s druge strane dvorišta Gradskog muzeja u središtu Ljubljane. Ambijent krase slike, fotografije i diskretne instalacije suvremenih umjetnika, uglavnom hrvatskih i slovenskih. Ali, u salonu u kojem glumci znaju održavati maratonska javna čitanja čitavih romana, od prije mjesec dana uređen je i pravi mali oltar: stolić na kojem stoji otvorena velika svečana povelja, na kojoj su ispod Buljanova imena ispisani i naslovi predstava koje su sve redom tijekom dvije prošle godine ostvarene uglavnom kao međunarodne koprodukcije. Naveden je tamo i Kiklop, praizveden u Velikoj Gorici kao opijelo Sceni Gorica Senke Bulić, a potom i u zagrebačkom ITD-u, te naposlijetku i u Ljubljani. Tako je uvršten među “najmoćnije kazališne trenutke koji su se posljednje dvije godine mogle vidjeti u slovenskim teatrima”, kako je u pravom eseju od obrazloženja Prešernove nagrade Buljanu napisao ugledni slovenski pjesnik, pisac i kritičar Blaž Lukan.
Večera s predsjednikom
Buljanov partner, slovenski glumac, redatelj, dramatičar, lutkar, direktor i glavni graditelj Mini teatra Robert Waltl, također je dobitnik mnogih nagrada, uključujući i onu Grada Ljubljane, a i dvostruki laureat Nagrade hrvatskog glumišta. Njegov i Buljanov zajednički život u umjetnosti kojoj su obojica predani i odani, počeo je 1995. s predstavom “Ime na vrh jezika”. Ali, Waltl još nije dobio Nagradu Prešernova sklada. Je li zbog toga ljubomoran na Buljana?
– Kako bih mogao biti ljubomoran kad sam ga ja predložio za nagradu – odgovara.
S njima dvojicom bio sam tog poslijepodneva i u ugostiteljskoj bazi Mini teatra, restoranu “Pri vitezu”. S nama je i Ana Savić Gecan, stalna Buljanova suradnica, kostimgrafkinja i dolazećih Glembajevih, kao i već kultnog Müllerovog Macbetha po Shakespeareu, hvaljenog od New Yorka do Seula. Iste večeri gledamo tu predstavu u Mini teatru, kao obitelj koja brzo i lako prima nove članove, uključujući i svu publiku. Da nisam upućen, u divljem i nasilnom Macbethu nikada ne bih prepoznao onog istog Marka Mandića koji mi je samo nekoliko sati ranije priredio uzbudljiv doček kao Krležin Leone. A o tome koliko je slovenskim glumcima važno i drago glumiti u Buljanovim predstavama najbolje svjedoči i diva Milena Zupančič. Bolesna je, ali joj nije palo na pamet otkazati nastup, kao ni gostovanje u Beogradu gdje je Mini teatar ovog vikenda. Iz Zagreba je stigao i Dalibor Martinis, koji će se na Buljanov poziv u Glembajevima okušati kao scenograf, baš kao što je to svojedobno za Buljanovu režiju “Edipa u Korintu” Ive Svetine u istom teatru učinio Ivan Kožarić.
A prije odlaska u Beograd, Buljana je, skupa sa svim ostalim ovogodišnjim dobitnicima Prešerna, čekala još jedna ugodna protokolarna dužnost: svečana večera koju je u njihovu čast na Brdu kod Kranja priredio slovenski predsjednik Türk.
Virtuozna lakoća spajanja
Osim tako djelotvornog povezivanja hrvatskog i slovenskog kazališta u potpuno otvorenom svjetskom kontekstu, Ivica Buljan u Ljubljani uspješno i s lakoćom, iza koje stoji ogroman trud, spaja ekstremni izraz jedne male, nezavisne scene s velikim projektima nacionalnog teatra. S tim da tu malu scenu grad i država itekako prepoznaju i podupiru kao ustanovu od javnog interesa. A za SNG Buljan će sljedeće sezone u Cankarjevom domu režirati najnoviji Handkeov komad “Još uvijek oluja” (“Immer noch Sturm”). To je za Slovence silno važan tekst u kojem se austrijski dramatičar prvi put bavi ratnom i poslijeratnom sudbinom svojih slovenskih predaka. Sve to, međutim, više ne govori toliko o Ivici Buljanu koliko o Sloveniji u kojoj kulturom ne upravljaju nepredvidljive okolnosti i samovolje, nego ozbiljna i postojana kulturna politika.
