Tragična ženska priča i još tragičniji obiteljski ženski trokut. Njega čine dementna baka, majka koja obitelj uzdržava njegujući dementne starce u Italiji te kći koja je u snu ugušila svoju bebu staru devetnaest dana. Uz dvije kćeri, obitelj čini i muž u kojem su obiteljskog zlostavljača prigušile ratne traume i vrijeme provedeno u srpskom logoru. To je roman “Živjet ćemo bolje” Maje Hrgović, koja ga je sama adaptirala za kazališnu predstavu. Dramaturgiju potpisuje Vesna Đikanović, a režirala ju je Senka Bulić, u koprodukciji svog Hotela Bulić i ZKM-a, u kojem smo predstavu premijerno vidjeli u subotu 16. siječnja.
Znanje nauštrb komada
Konačan rezultat je predstava koja ima izuzetno dojmljivih dijelova, ali je kao cjelina nekonzistentna te zasjenjuje sam tekst i njegove referencije o paklu koji se događa u kući, tu do nas. Osnovni je problem činjenica što je redateljica radom na ovoj predstavi htjela pokazati svoje golemo kazališno znanje i iskustvo, ali to je učinila nauštrb samog tkiva predstave. Tako ovdje vidimo neka redateljska rješenja koja smo već vidjeli (neka i na sceni ZKM-a), primjerice kod Torbice, Urbana, Buljana... To je velika šteta jer mnogo toga dokazuje da je Senka Bulić vrlo hrabro krenula u promišljanje ovog djela, ali kao da je negdje putem posrnula pred njegovom silinom i pribjegla očekivanom – i nedostatnom. Hrabrost ideje dokazuju sjajni kostimi Olivera Juralića koji zorno govore o provincijskom duhu koji je zavladao Splitom, scenografija Tomislava Ćurkovića koji nasumce razbacanim dijelovima svakodnevnog života pokazuje rascjepkanost života, dana, ali i duha junaka ove priče. Tu je i odlična glazba sada već stalnih suradnika Senke Bulić Damira Martinovića Mrle i Ivanke Mazurkijević, koja i u tragičnim trenucima uspijeva izazvati smijeh u gledalištu s tek nekoliko stihova Mate Miše Kovača.
Problem je u liku Babe
Kao i predstava u cjelini, uvelike variraju i glumačke izvedbe. Od odličnih Nataše Dangubić i Katarine Bistrović Darvaš, koje ulogama Mare i Matere zapravo drže predstavu, te ovdje izuzetno preciznog i moćnog Milivoja Beadera u ulozi Oca, preko dojmljivih epizoda Barbare Đurović (Ludmila) i Damira Martinovića (Redatelj), sve do glumačkog bljedila na kojem predstava posrće. Problem je zapravo u liku koji mora držati nadrealnost (usidrenu u životu samom) ove priče, što gošća iz Beograda, popularna srpska glumica Neda Arnerić, nikako ne postiže svojom Babom. Ona tek na trenutke uspijeva dočarati i zloću i razigranost dementne odvojenosti od stvarnosti koja je najtragičnija, ali i najlucidnija, upravo u trenucima kada se ta stvarnost nekim čudom izbori za povratak. Krajnje nedorečen ostao je i Mak, lik u izvedbi Stipe Kostanića, koji nije uspio iskoristiti potencijal uloge jedinog muškarca koji svojim emocijama nudi izlazak (pa bio on i bijeg) iz “bermudskog” ženskog trokuta.
