Afirmirana dramatičarka Tanja Radović objavila je roman prvijenac "Pitanje Nade" u prestižnoj biblioteci romana Meandarmedije koju uređuje iskusni Branko Čegec. Iako je roman vrlo čitak, ima više dimenzija i registara, pa čitatelju nudi i ponešto literarno utemeljenih zagonetki koje, kao i sve zagonetke, traže odgonetke, a do njih uvijek i nije lako doći.
"Pitanje Nade" ima gotovo filmsku strukturu, a njegov dijaloški dio pisan je čak i prefuriozno u formi dramskog teksta u kojem se do boli inzistira na efektnim replikama. Stoga je riječ o romanu koji bi mogao poslužiti i kao predložak bilo za igrani film bilo za kazališnu predstavu. Očito se dramatičarka, ali i kazališna praktičarka borila s autoricom romana od prve do posljednje stranice ove knjige u kojoj čak nije izvjesno tko je točno glavni lik. Je li to introvertirana intelektualka kojoj se raspao brak ili visprenija pripadnica ženskog roda, medicinska sestra s gerijatrijskog odjela na Rebru koja je totalno zapustila svoj život i svoje snove da bi udovoljila jednom i jedinom suprugu.
Duhovna nadgradnja
Tipična i već pomalo istrošena tema u kojoj napuštena žena analizira svoje životne pogreške i pokušava aktivno, dramatičnim promjenama utjecati na jasniji i sigurniji tok svog života u ovom je romanu dobila novu, svježu opravu. Autorica je tako u igru uključila duhovnu nadgradnju o kojoj ovisi jako mnogo ljudi, i to u svim kulturama svijeta bez obzira na to jesu li praktični vjernici ili su samo distancirani vjerski simpatizeri koji tek povremeno prihvaćaju isključivo hedonističke dijelove vjerske tradicije. Uvodeći u priču dva zanimljiva svećenika, pojednostavnjeno rečeno starijeg i mlađeg, ali i živopisno srčanu časnu sestru bosanskog porijekla, kao i jednu udaljenu katoličku misiju u egzotičnom Peruu, roman je dobio, jednostavno rečeno, krila. I to anđeoska, naravno. Istina, iako autorica kasnije relativizira izlet u nepoznato, u čemu se zapravo krije i središnja metafora ovog lucidnog štiva, peruanske stranice knjige napisane su iznimno nadahnuto i zanimljivo, s velikom putopisnom strašću i razumijevanjem. Ipak, Peru je i za junakinju Nadu, a onda i za čitatelje, tek izmaštana epizoda jednog mogućeg života do kojeg u ovom globaliziranom metežu nije ni došlo. Što se više i lakše putuje, to putovanja više gube na vrijednosti i na smislu. Ili veliki promet, mala zarada. Shvatila je to i Nada koja se nije uspjela iščupati iz svoje sudbine iako je bila spremna na sve, čak i na svojevrsnu promjenu identiteta i svjetonazora.
Duhovito i kritičko djelo
A ako se maknemo s prostora plošnog filozofiranja i razglabanja, treba reći da je u "Pitanju Nade" Tanje Radović hrvatska literatura dobila duhovito napisano i kritički intonirano djelo koje se zapravo bavi sociološki (a onda i politički) iznimno važnim pitanjem brakova bez djece. Djeca su, naime, još uvijek ona posljednja linija otpora koja građanski brak štiti od totalnog ponora. Kada djece nema, bračna veza se vrlo lako sunovrati u ponor ništavila i depresije, među odvjetničke i sudske spise, bez obzira na sve identitete i svjetonazore, ali i razinu obrazovanja i osviještenost. O tom osjetljivom pitanju zapadne civilizacije piše Tanja Radović koja je kraj romana ispunila himničnom poetskom posvetom Stvoritelju što je postupak koji se barem u hrvatskoj suvremenoj literaturi i ne dešava tako često.
>> Muslimanske Finkinje u procijepu između vjere i odrastanja
