Već je dobro poznata informacija da je oko 4000 djece ove školske godine dobilo odgodu za upis u prvi razred osnovne škole. Upravo je iz tog razloga značajan nacionalni projekt Ministarstva kulture i medija "Rođeni za čitanje" jer on potiče razvoj čitanja od najmanje djetetove dobi, a okrugli stol "Razvija li poticanje čitanja od najranije dobi predjezične i govorne vještine?", održan u srijedu na Interliberu, okupio je pedijatrice, psihologinje, logopedinje te djelatnice ministarstva koje su nas uvele u važnost tog programa.
Program "Rođeni za čitanje" pokrenut je na lokalnoj razini u Dubrovniku. Pedijatrica Marija Radonić, idejna začetnica projekta, rekla je nešto više o pokretanju programa koji danas djeci osigurava slikovnice koje im prije polaska u školu pomažu u razvoju čitanja i čitateljskih navika.
– Ljudi se opiru novinama, a bilo je mnogo pitanja o tome zašto baš pedijatri imaju glavnu ulogu u ovome projektu. Naime, pedijatri su jedni od rijetkih ljudi koji dolaze u kontakt sa svom djecom – zdravom i bolesnom, onom iz imućnih i manje imućnih obitelji te onom iz boljih i lošijih životnih okolnosti – pa su u prilici savjetovati roditelje. Odgoj ne smijemo institucionalizirati – stalno slušate kako nema psihologa, logopeda, ni pedijatara – ne može jedna država proizvesti toliko visokoga stručnog kadra koliko ćemo mi u odgoju zanemariti svoju djecu. Obitelj je temelj u kojem se dijete odgaja, a stara afrička poslovica kaže: Cijelo selo potrebno je da se odgoji dijete – rekla je Marija Radonić.
Prije dvije godine "Rođeni za čitanje" prerastao je u projekt nacionalne razine te je danas u njega uključeno oko osamdeset posto pedijatrijskih ordinacija u zemlji, rekla je koordinatorica provedbe nacionalne strategije Maja Zrnčić, točnije Ministarstvo kulture i medija trenutačno svoje slikovnice dostavlja u 190 ordinacija u Hrvatskoj, a ne postoji nijedan grad u kojemu barem jedan pedijatar ne posjeduje spomenute knjige.
– Prva slikovnica u nizu, "Bebe su super", napravljena je od ekološkog papira i s ekološkim bojama te je takvoga formata da je dijete može uzeti u ruke, pa čak je i gricnuti. Naša cijela kultura je kultura zabrana – nemoj tamo, pasti ćeš; nemoj tamo, doći će vuk; nemoj tamo, pojest će te mrak. Moramo biti jako poticajni i moramo djetetu omogućiti da uzme slikovnicu u ruke te da s njom radi što god hoće. Usto, u slikovnici "Bebe su super" nema teksta. Djeca najranije dobi vole gledati boje i fotografije lica druge djece te su jako suosjećajna, pa primjećuju kada neki od njihovih vršnjaka, primjerice, plače. Druga slikovnica nosi naziv "Moj medo". Ona ima nešto teksta, iako i dalje dominira slika, a sljedeća u nizu je "Što sve danas moram napraviti?" za djecu od tri do pet godina, koja tek treba izaći. Ona opisuje radnje koje trebamo napraviti u danu, točnije uvodi dijete u svijet zajedničkih radnji – kaže Marija Radonić te dodaje kako će posljednja slikovnica u nizu biti predstavljena sljedeće godine kako bi pratila razvoj generacije koja je prva dobila u ruke knjigu "Bebe su super".
– Djetetu koje ima tri mjeseca čitamo tako da ga položimo u naručje, pjevušimo mu i listamo slikovnicu – ljubav i toplina koju dijete osjeća u tom trenutku počinje se povezivati sa slikovnicom, što mu stvara veliku ugodu. To je potpuno drukčiji način čitanja od onoga kako bismo čitali sedmogodišnjaku, ali ako dijete prvi put počinje čitati kada krene u školu, to će ga silno zbuniti. Dijete se mora uvesti u svijet čitanja puno prije jer, primjerice, dijete prije no što progovori, čak šest mjeseci sluša kako bi moglo formirati riječ – dakle, za sve treba vremena – naglašava pedijatrica.
U vrijeme kada su ekrani svuda oko nas potrebno je barem 15 minuta dnevno posvetiti fokusiranoj aktivnosti poput čitanja ili listanja slikovnice s djetetom. Razvitak čitanja i pisanja počinje puno prije djetetova polaska u školu, a zajedničko listanje uvelike utječe na razvoj mozga. Prihvatljivo je da dijete na dan ispred ekrana provede do dva sata, kaže specijalistica epidemiologije Dijana Mayer, dok naša realnost donosi podatak da djeca u ekrane gledaju čak pet do šest sati dnevno.
– Kažu, ne čitamo – danas čitamo više nego ikad prije, a i nepismeniji smo više nego ikada dosad. S ekrana vrlo brzo pročitamo bitne informacije, koje jednakom brzinom zaboravimo jer se na njih ne vraćamo i ne podcrtavamo ih, a samim time to ne ostaje u našoj memoriji. Ekrane danas ne možemo izbjeći, ali ne smijemo dopustiti da nas dijete cijeli dan gleda kako buljimo u ekran jer tada to i njemu postaje navika. S djecom se može čitati e-knjiga, ali u njoj ne postoji zajedničko fizičko listanje, a upravo to potiče razvoj mozga. Bitno je stvoriti rutinu čitanja, a 15 minuta prije spavanja idealan je period za to – jednom sam od nekoga čula rečenicu "možda će baš tih 15 minuta i roditelju biti najbolji dio dana" – zaključila je Marija Radonić.
Na okruglom su stolu, osim Marije Radonić, Dijane Mayer te Maje Zrnčić, sudjelovale i pedijatrica Lidija Ptujec, Mirjana Lenček s Odsjeka za logopediju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta te Gordana Keresteš s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, dok je moderatorica bila Vlatka Kolarević.
