građani plaćaju loše odluke političara

20 godina umjetno se spašavaju tvrtke: Do kraja godine Vlada mora riješiti Imunološki, prodati Petrokemiju...

Pula - Brodogradiliste Uljanik kojem prijeti privatizacija, a samim time je upitna daljnja zaposlenost radnika. Photo: Dusko Marusic/Vecernji list
Foto: Duško Marušić/PIXSELL
1/3
09.09.2016.
u 23:45

Dvadeset godina umjetno se spašavaju tvrtke, većina njih kojima je davana potpora završila je u stečaju, a zbog odgađanja privatizacije u brodogradnju je ubačeno oko 30 milijardi kuna

Pomoć brodogradilištima prije privatizacije državu je koštala oko 30 milijardi kuna, što je prema nekim računicama bilo dovoljno za isplatu plaća tadašnjim radnicima u brodogradilištima do mirovine, kao što bi i potrošenih oko tri milijarde kuna, koliko je prema nekim računicama u 10 godina potrošeno za Petrokemiju, bilo dovoljno da se zbrinu tamošnji radnici.

Naravno da to ne bi bilo prihvatljivo rješenje, bitnije je zadržati proizvodnju i radna mjesta ako je industrija perspektivna, ali ovi primjeri pokazuju da su političari krivo vodili politiku kompanija godinama ih sanirajući, bez dostatnog kapitala za razvoj, koji može donijeti samo strateški ulagač. Odnosno, uvijek je na prvome mjestu bila socijalna komponenta, ali ona nema smisla ako se nešto sanira bez razvoja. Spomen na privatizaciju u javnosti ni dandanas nije dobro prihvaćen, no ulaskom u Europsku uniju vrijede i nova pravila, pa pozajmice tvrtkama više nisu moguće, tek u rijetkim slučajevima kada postoji opravdan razlog. Iz jednostavnog i logičnog razloga, jer bi takve kompanije stavljale na tržištu u neravnopravan položaj ostale kompanije iz branše. Zato se ulaskom u EU i zbog novih pravila odjednom našlo rješenje za brodogradnju, koja je prodana.

Na privatizaciju Petrokemije čekalo se prije svega zbog velikog otpora sindikata, pa su obavljene dokapitalizacije. Ali kako se i to ne bi tretiralo kao pozajmica, prema pravilima EU, država je mogla obaviti dokapitalizaciju samo ako je uz nju postojao interes i privatnih ulagača. U prvom krugu to su bili mirovinski fondovi, u drugom privatni mali ulagači, a ove godine odobren je kredit HBOR-a, kako bi se moglo vratiti dug vjerovnicima. Zanimljivo je da je pri tome najveći vjerovnik domaće Prvo plinarsko društvo (PPD), koje je početkom godine predalo ponudu za ulazak u Petrokemiju, ali pristanak države nikada nije dobilo. Kako je PPD produljio rok ponude do kraja godine, nova Vlada morat će napokon riješiti slučaj Petrokemije. No nova Vlada imat će još važnih zadataka na samom početku. Prema strategiji upravljanja državnim tvrtkama, do kraja ove godine treba prodati sve manjinske udjele države u tvrtkama. Država u oko 450 društava ima udjele, no koliko god neke udjele želi prodati, zainteresiranih nema. Zato će nova Vlada morati osmisliti neki plan za te tvrtke, kao što je primjerice osnivanje fonda u kojem će se objediniti svi manjinski državni udjeli i potom taj fond prodati.

Zbog dugogodišnje politike, vođene još od devedesetih i temeljene na saniranju dugova, a bez ubrizgavanja novog kapitala, mnoge tvrtke završile su u stečaju. Neke od njih imale su sreće i našle ulagača i u stečaju, poput posljednjeg slučaja Dalmacijavina. No država se od tvrtki koje su završile u stečaju nije naplatila. Prema računici Centra za restrukturiranje i prodaju (CERP), a čija je prethodnica Hrvatski fond za privatizaciju, država je od 1997. do 2015. godine pomogla 168 tvrtki s dvije miijarde kuna. Od toga je njih 118 završilo u stečaju ili su brisana, a njihov je dug prema državi gotovo milijardu kuna. Riječ je primjerice o Željezari Sisak i Željezari Split, Adriachemu, Bizovačkim toplicama, Kaštelanskim staklenicima… Bizovačkima je toplicama primjerice država pomogla s više od 80 milijuna kuna. A od tvrtki koje su ostale na životu država se vjerojatno također neće puno naplatiti.

Teško naplativ dug

CERP ima i dugove na temelju jamstva na kredite HBOR-a i drugih banaka prema državnim tvrtkama. Pa na temelju toga samo ove godine morali bankama vratiti 380 milijuna kuna. Iako su ove godine ostvarene prodaje državnih udjela u Sunčanom Hvaru, Imperialu, vjerojatno i Maestralu, taj novac neće biti dovoljan za vraćanje dugova, jer se velik dio državnog udjela odnosi na Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje i Državnu agenciju za sanaciju banaka, što znači da CERP-u od prodaje pripada tek dio novca. Primjerice, od 26 milijuna kuna iz prodaje dionica HTP-a Korčula, nešto više od 9 milijuna kuna sjelo je na račun CERP-u, od prodaje dionica Imperiala oko 100 milijuna od ukupno 261 milijun... Bolje je prošao pri prodaji paketa u Končar elektroindustriji, gdje je od ukupno 360 milijuna kuna dobio 90 milijuna kuna. No, taj je novac upotrijebljen za pokrivanje obveza iz 2013. A sljedećoj Vladi ostat će i dug CERP-a koji sljedeće godine dolazi na naplatu, gotovo 500 milijuna kuna. Osim prodaje Maestrala koja će se uskoro realizirati, pripremljene su odluke i o prodaji dionica u Eutelsatcomu i HT-u, čijim bi se novcem ti dugovi riješili.

Sporost države u donošenju odluka, a što istodobno znači i trošak za državu, zakočilo je i pronalaženje strateškog partnera u Badelu1862. Prijašnjih godina, kada je potencijalnih ulagača bilo, prodaja je zakočena zbog velikog otpora malih dioničara, koji su tražili pravdu zbog toga što ih je država istisnula iz vlasništva modelom obavljenim prije šest godina. No taj se model nije pokazao dobrim, tvrtka je opet počela stvarati gubitke. Prije tri godine, Badel je završio u predstečajnoj nagodbi, a produlji li sud ork trajanja predstečajne nagodbe, tvrtka će imati još 90 dana vremena za pronalaženje rješenja prije nego što bi mogla završiti u stečaju. Rješenje je možda i nađeno a da država nije ništa učinila, jer ionako je i predugo čekala da se ponude razmotre i o njima odluči. Jedan od dva ponuđača koji su ove godine ušli u uži izbor za potencijalnog strateškog partnera, Meteor grupa, ovaj je tjedan Ministarstvu gospodarstva potvrdila da je otkupila (ili ima potvrdu da će to učiniti) dionice od dvije trećine vjerovnika Badela. Meteor grupa sada mora dokazati tu tvrdnju pred svim vjerovnicima Badela, a u procesu predstečajne nagodbe. Osim Petrokemije, država je nakon ulaska u EU pomogla dokapitalizacijom i tvrtke Đuro Đaković, Hrvatsku poštansku banku i Podravku. Riječ je o tvrtkama koje imaju dobre perspektive razvoja, pa stoga takvo ulijevanje kapitala nitko ne može zamjeriti. Tim više što, ako se i država odluči na prodaju udjela, primjerice u Podravci, sada može zaraditi puno više nego da je to učinila prije. Bivši šef Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom Mladen Pejnović uveo je i metodu po kojoj je pri prodaji nekih turističkih tvrtki država ostavila mali udjel koji sada ima veću vrijednost od vrijednosti cijelog hotela kada je išao u prodaju, pa se i može prodati po dobroj cijeni.

Ni predstečajna ne pomaže

No bez obzira na pravila EU, država je još uvijek vođena socijalnim elementom posegnula za čudnim spašavanjem, primjerice, Imunološkog zavoda. Kao i o brojnim kompanijama, država je i o toj tvrtki od devedesetih godina vodila premalo brige, a trgnula se tek kad je Zavod počeo gubiti dozvole za cjepiva. Prije godinu dana, umjesto strateškog ulagača, država je odlučila preoblikovati Zavod u javnu ustanovu, pa sada opet, bez mogućnosti poslovanja jer nema novca da se traženi uvjeti za proizvodnju ispune, izdvaja novac za plaće radnika. Navodno, rješenje postoji, a o njemu bi se trebalo više znati sljedeći tjedan. U cijelu priču bi se, govori se, trebao uključiti Hrvatski zavod za transfuzijsku medicinu. Imunološkom je potrebno seljenje proizvodnje u novu zgradu, te uvjeti koji će omogućiti vraćanje izgubljenih dozvola za proizvodnju. Nevjerojatna je situacija da se takva situacija događa već dvadeset godina i da nijedna Vlada nije imala hrabrosti voditi se tržišnim načelima. Na to nas je natjerao EU. Ali nije pomogao da domaća politika probleme tvrtki pronalaženjem strateškog partnera riješi brže. Niti se riješila davanja potpora u svim industrijama. Primjerice, za brodogradnju takva dozvola od EK još uvijek postoji. Pa nakon potrošenih oko 28 milijardi kuna u brodogradilišta, planirana ulaganja od 2012. do 2017. su oko 2,2 milijarde kuna. Primjerice, iako je država pulskom brodograditelju Uljaniku za minimalnu cijenu od jedne kune prodala jedno od tri problematična poduzeća izdvojena iz riječkog škvera, 3. maj Motori i dizalice (MID), i dalje je tu tvrtku nastavila podupirati.

Ove godine prolongirano im je vraćanje kredita, nakon što su im prije nekoliko godina dugovi otpisani predstečajnom nagodbom. Ipak, situacija se u domaćim brodogradilištima stabilizirala. U analizi koju je napravio Institut za javne financije iznosi se da je prva sanacija brodogradilišta trajala od 1999. do 2001. godine kada je država otpisala svoja potraživanja i djelomično ih zamijenila udjelom u vlasničkoj strukturi, u Kraljevici, Uljaniku, 3. maju, Brodosplitu i Brodotrogiru. U drugoj sanaciji, od 2002. do 2008., odlučeno je osigurati 2,8 milijardi kuna potpora, ali je novac potrošen već u prvoj godini. Godine 2004. odlučeno je, zbog pretpristupnog programa EU, privatizirati brodogradilišta, no i to je odgođeno. Osim potpora država je od 1998. godine za jamstva brodogradilištima izdvojila 5,2 milijarde kuna. Mnoge državne tvrtke, koje su gotovo bile spremne na stečaj, rješenje, ali u velikom broju slučajeva samo navodno, našle su kroz predstečajnu nagodbu. U predstečajnoj su nagodbi primjerice Orljava, Agroduhan, Club Adriatic, Uljanik Tesu gdje bi se trebali dugovi naplatiti, naravno, ne bude li većeg socijalnog pritiska. Od 50 takvih društava, za njih 35 dugovi su otpisani restrukturiranjem, a njih 15 duguje oko 100 milijuna kuna. Neke tvrtke, iako su prodane u predstečajnoj nagodbi, poput Vinke i Adriadizela, nisu se navodno uspjele izvući iz problema pa je upitno može li država i od njih očekivati povrat novca.

Bez straha od novog vlasnika

Nakon 20 godina u najvećem broju slučajeva uzaludnog trošenja novca u spašavanje tvrtki, neobično je da mnogi političari smatraju da se takva politika može i mora i dalje voditi. Da se pri vođenju socijalne politike ne treba postaviti pitanje isplativosti i smisla. Nadalje, ne prihvaćaju da se umjesto za saniranje problema dugogodišnjih gubitaša novac moglo bolje utrošiti pa sa strateškim partnerom primjerice podići vrijednost tih kompanija. Što bi se odrazilo na veći izvoz i zapošljavanje a tako i na rast gospodarstva. Neobično je što mnogi i dalje smatraju da država mora zadržati svoje udjele u tim tvrtkama.

One tvrtke koje već imaju većinske privatne vlasnike, a u kojima je država jedan od dioničara, prodaja ne bi trebala biti upitna. Naravno, nije li riječ o strateškim kompanijama, ali Hrvatska takve gotovo više ii nema. Stoga se i ne bi trebala voditi prevelika polemika oko prodaje udjela u Podravci. Udjelom države u njoj samo se stvara kočnica zbog raznih političkih interesa. Ne bi se više trebalo razmišljati ni o tome treba li ili ne naći strateškog partnera u Petrokemiji. Niti treba biti izričit u tome, kao što je to u slučaju Badela, da je poželjan samo domaći ulagač, bojeći se kao i nekada da će strani tvrtku upropastiti.

>> Petrokemija potpisala ugovor o kreditu HBOR-a od 200 milijuna kuna

Komentara 15

JO
Joška
00:12 10.09.2016.

Eh da su brodogradilišta u Međimurju radila bi ko njemačka il nizozemska... Al kaj moremo kad su dalmoši lijeni...

Avatar Musashi
Musashi
07:33 10.09.2016.

To je daleko veće pljačka države preko proračuna nego prodaja za jednu kunu jer prodaja za jednu kunu nije uvijek kriminal.

ST
stefj
02:07 10.09.2016.

Bilo bi bitno da vlada što prije proda Petrokemiju. Stalno se ulijevaju milijarde u nju, a sindikati u suradnji s upravom izvlače novce. Ova vlada je opet dala 200 milijuna, Vrdoljak je prije toga opelješio sve dioničare i ulupao milijune u tvrtku, a prije toga se uredno skoro svake godine sanirala tvrtka iz proračuna... Najgore od svega je što su sindikati tvrtke agresivni i organizirani kao mafija, pa prijete novinarima i političarima... Nije to jedina takva tvrtka, a prodajom bi se država riješila velikog balasta što svi mi plaćamo...

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije