Narodu i zemlji trebaju misleći ljudi koji imaju viziju i znaju
dugoročno promišljati, bilo da su na vlasti ili u oporbi. Jer i jedni i
drugi jednako su vrijedni i važni. Svima je valjda jasno da je Hrvatska
na jednoj od velikih povijesnih prekretnica od međunarodnog priznanja.
S jedne strane ulazimo u NATO, EU nam je nadomak, dok s druge strane na
naša vrata lupa velika svjetska kriza koja se poklopila i s odlučnim
domaćim potezima da se pokuša što više stati nakraj mafiji i
organiziranom kriminalu.
U takvim povijesnim okolnostima postoje situacije i prilike kad se i
vlast i oporba izdižu iznad dnevnopolitičkih obračuna, igara i
nadmudrivanja. To se posebice očekuje od oporbe kojoj jest jedna od
glavnih misija da bude stalni kritičar vlasti, ali i da bude
konstruktivna kad je u pitanju opće dobro.
Naravno, ni vladajući od toga ne mogu biti izuzeti. No u Hrvatskoj se
još nije dogodilo da se politička elita jednoglasno složila o glavnim
nacionalnim ciljevima, osim ulaska u EU i NATO. Još se nije dogodilo da
su se svi složili o ključnim hrvatskim vrijednostima. I još se svi
previše bave prošlošću na račun budućnosti. A ponajviše se bave sami
sobom i svojim pozicijama.
Opće je poznata činjenica da dijete ne dolazi na svijet preko noći,
nego da ipak na njega u pravilu treba čekati devet mjeseci. Tako se ne
može očekivati, niti je to europska praksa, kako je to nadobudno tražio
SDP, da Vlada odmah padne nakon jednog ubojstva, za koje još uvijek ne
znamo koju pozadinu ima. Ako jest i mafijaško, mafija sigurno nije
nastala preko noći, pa je se u istom roku ne može ni iskorijeniti.
Vlada je u suglasju s Pantovčakom krenula odlučno, to je ubojstvo bila
samo kap koja je prelila čašu, a rezultate sad treba pričekati i onda o
njima zboriti. A SDP je imao svoju priliku iz koje se ništa nije rodilo.
Nadalje, oporba na Vladu baca drvlje i kamenje, a pokazalo se kako je
sa svojim mjerama uspješno i na vrijeme spriječila prvi nalet svjetske
financijske krize. To joj priznaju i neovisni, ali razboriti ljudi,
koji joj nisu ni ideološki bliski, kao Goran Radman, ali ne i SDP, a
još manje Čačićev HNS, koji još nisu prežalili posljednji izborni
gubitak.
Upravo iz te neizliječene frustracije rađaju se gotovo svi oporbeni
potezi, koji su još samo pojačani približavanjem lokalnih izbora.
Umjesto da se narod umiruje i s njime surađuje, i daje mu se nada i
vjera u bolju budućnost, oporbenjaci svojim istupima samo šire
depresiju. Sigurno da nam država nije blistava, niti je Vlada savršena,
ali oporba je očito još uvijek previše zaokupljena samo svojim
foteljama, a ponajmanje općim dobrom. Kratkovidno, nema što.
U POVODU
