Ovu priču stvorio je jedan sprovod, jedna neobična bračna ponuda, jedna puknuta očica najlonke i jedna usamljena papiga. Sprovod bijaše užasan: otac je pokapao kćer. Već dvadeset godina bio je udovac, kćer je bila jedinica. Razboljela se u četrdesetoj, pet godina kasnije umrla. Otac je na njeno liječenje potrošio bogatstvo zarađeno po koncertnim dvoranama svijeta, zgulio si kožu s tijela, ali spasio je nije: kao i njenoj majci, smrt joj je bila za petama.
Kako sam to ja nadživio njih dvije? – pitao se naglas, tri dana prije ukopa, dok sam mu izražavala sućut u njegovu usamljenom stanu, držeći ga za ruku. Fina, tanka, bijela, umjetnička ruka, dugih prozirnih prstiju, prošarana staračkim pjegama. Samo na toj ruci vidjele su mu se godine, lice i stas su ih sakrili.
I lice je fino, pravilno, gotovo bez bora, oštrih crta, kao da je isklesano, mliječnog tena. Oči su modre i prodorne, stas uspravljen, vitak. Ako salo i postoji, odjeća ga skriva. Kosa mu je gusta, bujna, sijeda na mladenački način, ukras pojave, ne njezina osuda.
Što mu odgovoriti a da ne zvuči površno, tek kao odgovor radi odgovora, nisam znala. Pa sam radije šutjela, stišćući mu ruku, kao znak da ga razumijem. Njegovu bol, ne putove sudbine, te ne shvaćam. Ne vidim logiku u tome da kći umre prije oca, da majka umre mlada. Niti u smrti uopće vidim ikakvu logiku, što ne znači da je nema. Razlozi postoje, ali nisu mi dostupni, ne vidim cjelinu: ono što je bilo s onim što će biti, s onim što jest.
Vidim samo dio koji se ne da razumjeti, pred kojim sam idiot. Pa bijesno kažem da život ne znači ništa, premda znam da znači... Ali ne znam što. Nije mi dozvoljeno znati. U tim sam se mislima četvrt sata kasnije oprostila od svog domaćina koji je izgubio kćer, pošto me dopratio do vrata. Kad je dohvatio kvaku, zvono je snažno zazvonilo, najavljujući novog posjetitelja.
U stan je ušla Antonija.
Antoniju poznajem koliko i slavnog dirigenta, sada ucviljenog oca, iz istog društva sa skijanja. On je na skijanje dolazio sa svojom kćerkom, ona sa sinovima. Kraljica je mode, vlasnica butika, bučno rastavljena od rođenja drugog sina. Spakirala se i od muža otišla s dva kofera, u upitnost podstanarstva.
Podstanarstvo je izum demokratskih sistema, s njegovim pravom privatnog vlasništva, utoliko podnošljivo; u socijalizmu je bilo naporno. Ipak je petnaest godina kasnije posjedovala dva butika, kuću i stan u prestižnom dijelu grada, u kojem stanuje i danas. I danas se predstavlja kao i u vrijeme kad sam je upoznala, na početku njezina uspona: “Antonija, domsko dijete”.
A što znači da je odrasla u domu za siročad, premda nije bila sirotica: imala je oca. Ali nije mu oprostila kad se drugi put oženio, u njenoj trinaestoj godini, radije je otišla u dom. A oca je natjerala da sredi formalnosti – dokaz da se ne može brinuti za svoju kćer. Trinaestogodišnjakinju... U domu je sašila svoju prvu bluzu, suknju i haljinu – temelj budućeg imetka.
Šivala je sebi, domskoj djeci i osoblju, živjela kao miljenica. Usput se bavila kazalištem, upisala se na glumu, ali njezin pravi talent skrivao se u trgovanju i modi. Neko vrijeme taj talent je prikrila udaja, rođenje sinova, oslobodila ga je rastava. Domsko dijete postalo je dama, okružena svim vrhunskim: stanovanje, prijevoz, putovanja, piće, odjeću da i ne spominjemo. Hranila se po restoranima. Sad je živjela sama, sinovi su se odselili. Da razbije tišinu stana u kvartu bez prometa, nabavila si je brbljavu papigu. Od onih velikih, šarenih.
– Vidimo se na sprovodu – rekoh joj, ulazeći u lift, pošto smo razmijenile pozdrave, nekoliko škrtih riječi.
Oči nesretnog oca otpraviše me u suzama.
Karmine su održane u kući na selu gdje je živjela pokojnica, a dirigent provodio vikende. Lijepa kuća, s vrtom, prizemlje, kat, šuma, svježi zrak, čak i jedan potok – slika zdravlja. Barem za zatočenike prometnih gradskih ulica, s njihovim ispušnim dimovima, smećem, zvukovima kraja svijeta. Ukusni ketering ponuđen je u vrtu, za što su se pobrinuli susjedi pokojnice. Plaćao je, jasno, otac.
Kćer je do groba ispratio bez suza, otupjela izraza od sredstava za umirenje, teturajući za kovčegom uz pomoć malobrojne rodbine, sve daljnje. U vrtu su ga posjeli ispod grma ruža, gdje se uz udobnu stolicu nalazio i mali stol, na koji su položena ukusna predjela: pršut s dinjom, losos, francuska salata. Donijeli su i kolače – jer je obožavao kolače – i butelju bijelog vina. Ali on nije ni jeo, ni pio, sjedio je kao utkan u vlastitu životnu nesreću, pomislih gledajući ga.
A onda opazih da i nije mrtav, ne jedne, ne pije, ništa ne govori, što svi poštuju, pa mu ne prilaze, ali oči su mu žive: nešto pretražuje... Gleda žene, shvatih, malo začuđeno, koje su ovdje u većini, svih dobi, od mladih do prastarih. Gleda ih ne s užitkom, nego pažljivo, kao da ih procjenjuje: koja je kakva... Zbog kćeri se nije htio ponovo ženiti, samo je mijenjao ljubavnice.
Mjeru njihova utjecaja određivala je kći, neudata, bez djece, gospodarica svog oca, barem u tom aspektu. U nekim drugima vječno je ostala podložna: samo kći maestra. Kad se razboljela, okanio se ljubakanja, posvetio samo njoj. Ali sad je bila mrtva, a on je bio sam, što će iskusiti već noćas kad se svi pokupe kući. Možda traži nekoga tko bi s njim mogao ostati, barem prvih dana, dok se ne navikne, padne mi na pamet.
Uto mi priđe Antonija s izgledom četrdesetogodišnjakinje, premda je prešla pedesetu, blistavog osmijeha, krasne tamne punđe ukrašene crnom mašnom.
– Znaš li – reče mi pribivši mi se uz uho – da me maestro zaprosio?
Ne mogu vjerovati...
– I ja sam se čudila – šaptala je Antonija – premda mi se udvarao. Po dužnosti, kurtoazno – nasmije se. – Barem sam tako mislila... To se dogodilo onog dana kad smo se susrele. Sjela sam, a on je navalio: samo mene hoće. I ostavit će mi sve... Jasno, nema kome. Bilo mi ga je žao, ali morala sam ga odbiti... Sjajan je, ali ne mogu se vezati uz starca, ni za kakve novce. Ni uz koga zapravo – doda zamišljeno.
– Ne znam kuhati. Nikad nisam doma – stane nabrajati razloge svoga odbijanja. – Kad se noću vraćam kući, neugodno mi je vidjeti papigu, koja je po cijele dane sama. Jadna ptica! Pokrivam je krpom da ne vidi kad se vraćam, da ne moram pred njom crvenjeti. Nisam ja za brak.
Htjede još nešto reći, ali priđe nam postarija gospođa, sva svinuta, sastavljena iz oprečnih komada, maestrova ljubavnica iz mladosti. Ta, pomislih, gledajući maestra iz prikrajka, u njegovoj aktivnosti pauka, koji prostire svoju mrežu, ne dolazi u obzir. Maestru treba mlađa... Što će ti pomoć bez radosti?
Jedna od tih mlađih bit će za brak, ako već nije Antonija. Domsko dijete. Koje se srami pred papigom... Gledala sam je kako se udaljuje k jednoj obližnjoj skupini, u vrhunskoj svilenoj crnini, krasnih dugih nogu.
Onda mi pogled zapne za njezinu lijevu nogu, u crnim čarapama, na kojoj je puknula očica. Protezala se od pete sve do kraja suknje, svijetla, izdajnička, nered na savršenom redu, pukotina života koja se ne da popraviti, koja se širi dok nas ne proguta. Pokojnicu, maestra, Antoniju, mene – sve domsku djecu, kako mi je otkrila puknuta očica. Bez predaka, bez potomaka, u mahnitoj želji za istima, reče Kafka, tražeći izgubljenu nit, sve uzalud. Ta se neće naći.
Može se samo ustati i vratiti lažnoj kući.
