Dječaci Jakov i Dominik hodali su prema crkvi obilazeći nekoliko baka koje su se žureći gegale kako bi uhvatile mjesto za sjedenje. Kada su ušli, Jakov povuče prijatelja prema istočnom dijelu crkve. Dominik ga pogleda i nastavi ga pratiti. Kada je Jakov stao, Dominik ga šapatom upita zašto je baš tu stao. „Kasnije ću ti reći i pokazati“, odgovori mu Jakov. Misa je trajala, a Dominik je stalno čekao kad će ta Jakovljeva tajnovitost biti razotkrivena. Najednom Jakov mu pruži ruku i kaže: „Mir s tobom!“, a onda mu šapne: „Pogledaj onu sliku gore nasuprot nas“. „Da, i!?“, čudio se Dominik. „Svake sunčane nedjelje za vrijeme mise svjetlost sunca koje dolazi od prozora iznad nas, točno osvjetljava anđela Gabrijela na suprotnom zidu“, objasni Jakov. „Kako znaš da je baš Gabrijel?“, upita ga Dominik. „Pa, rekla mi mama još davno u prvom razredu, ali onda nisam zapazio taj slučaj da je osvijetljen za vrijeme nedjeljne mise koja počinje u deset sati i to od trenutka kada svećenik kaže: Pružite ruku jedni drugima!, pa do rečenice kada on kaže: Idite u miru!“, objasni mu Jakov. „Dobro, moram priznat da je zgodno, ali vjerujem da u nekom drugom trenutku sunce obasja neku drugu sliku“, samouvjereno reče Dominik. „Možda, nisam istražio“, prizna Jakov. „Idite u miru!“, reče svećenik. Oni krenuše kući, Jakov je nosio još jednu tajnu koju nije smio reći prijatelju. Jer. možda bi mu se smijao. Jakov je, otkad je otkrio kako sunce obasjava anđela Gabrijela, znao zaželjeti jednu želju i ona bi mu se ostvarila. Uvijek je zaželio da dobije odličnu ocjenu iz predmeta koji je trebao odgovarati u ponedjeljak. I tako je dobio već četiri petice. Tajna je morala ostati samo njegova. I majka se čudila kako Jakov donosi petice, a uči jednako kao i prije kada je dobio četvorke. „Možda imam više sreće“, znao je odgovoriti Jakov. Iako je bio prosinac, nedjelje su bile često hladne ali sunčane. Tih nedjelja Jakov se žurio ići u crkvu. Prije nego što je krenuo na misu, Jakovu majka da dvadeset kuna u jednoj novčanici, kako bi on mogao dati milodar u crkvi. „Imaš li dvije po deset?“, upita Jakov. „Zašto, je l’ to nije sve jedno?“, majki je bio čudan sinov zahtjev. „Ma, deset dajem milodar, a deset onom prosjaku koji stoji blizu ograde crkve“, reče Jakov. „Onom prljavcu, koji to popije?“, čudila se majka. „Ne znam je li popije ili ne, ali uvijek me pogleda sa zahvalnošću kada mu dam novčanicu.“ „Znam ja te prosjake, glumci, pijanice“, majka je bila uporna, „no, dobro evo ti dva puta po deset i pazi, nemoj mu dodirnuti onu prljavu ruku kada ispuštaš novčanicu, mogao bi se zaraziti. Ja dolazim za tobom.“ Kada je prosjaku Jakov davao novčanicu, jagodicama prstiju dodirne njegov prljavi dlan. Poslije je umočio prste u krstionicu, prekrižio se i istrljao dlanove kao da ih pere. Ipak, jagodice lijeve ruke, kojima je dodirnuo dlan prosjaka, stalno je posebno osjećao. On i prijatelj ponovno su stali na isto mjesto kako bi mogli čekati osvjetljenje anđela Gabrijela. No, prije mise Dominik mu isto prigovori za prosjaka. „Čovječe, ti si bogat, prosjaku daješ deset kuna!?“ šaptao mu je Dominik. „Jednostavno ne mogu proći a da mu ne dam koju kunu“, šapatom mu odgovori Jakov. Kada su po tijeku mise znali da će doći trenutak i da će biti osvijetljen anđeo Gabrijel, obojica su digla glavu prema slici i čekali. Jedan drugom nisu ni pružili ruku mira. Svjetlost je polako osvjetljavala Gabrijelovu halju, pa lice i ruke u kojima je držao ljiljane. „On je Božji glasnik“, šapne Jakov prijatelju. „I ja sam pohađao vjeronauk“, ironično mu odgovori Dominik. Istu večer naoblačilo se i počeo je padati snijeg. Dominik je nazvao Jakova, prvo mu je javio kako mu se tata vraća iz Njemačke za Božić, a onda su se dogovarali za sutrašnje sanjkanje. Snijeg je padao još nekoliko dana bez prestanka. Na dan Božića, vani je snijega bilo više od pola metra. Sunce nije prolazilo kroz prozor koji je trebao osvijetliti anđela. Snijeg je toliko bliještio da je cijela crkva jednako bila osvijetljena, dodatno još su svijetlila sva svjetla u crkvi kao što je uobičajeno za Božić. Na povratku kući Jakov pruži promrzlom prosjaku novčanicu od dvadeset kuna. „A zato nisi dao milostinju u crkvi. Sve si dao tom pijancu. Je si li vidio kako ima prljave ruke?“ , napala ga je majka. „A je si li ti vidjela kako ima poderane i promočene cipele?“ „Pa mogao si je uzeti nove od Caritasa“, reče majka. „Možda je mogao, a možda nije dobio. Svi ga drže kao da je pijanac. A ja mu vidim u očima dobrotu.“ Nisu se dalje prepirali, već majka upita gdje je Dominik. Jakov reče majci kako mu je možda došao otac, pa će na misu tek navečer. Zvao je Dominika tek sutradan, ali mu je ovaj javio kako je otac, vraćajući se iz Njemačke, stradao u prometnoj nesreći. Poslije Božića počeli su školski praznici, Jakov je dobio videoigricu i igrao se po cijele dane, pozivao je i prijatelja, ali on nije dolazio. Dani su zatoplili i snijeg se uvelike topio. Curilo je s krovova, na pločniku su bile bare i kada se Jakov žurio na nedjeljnu misu, jer je ponovno bilo sunce, sav se namočio. Cipele kao da su mu propuštale vodu. Stao je na staro mjesto u crkvi, sam, bez prijatelja. Tek kada je pogledao prema slici gdje je trebao biti anđeo Gabrijel, ugledao je samo oguljeni zid. Slika je bila upropaštena. Jakov je želio moliti Gabrijela da ozdravi Dominikov otac. No, samo je čuo od svećenika, za vrijeme propovijedi, kako je krov crkve procurio i voda je oprala vrijednu sliku anđela Gabrijela. Svećenik je molio vjernike neka pomognu koliko mogu kako bi opet obnovili sliku kakva je bila. Jakov je dvojio, imao je dvije novčanice po deset kuna, da li da sve da za crkvu kako bi se slika obnovila ili da ipak deset kuna daruje promrzlom prosjaku. Njegove noge su sigurno mokre kao i moje, mislio je Jakov, ja ću doći kući i preobući ću se, a on? Zaplakao je. „Mir s tobom!“ reče mu čovjek koji mu je bio najbliži. Jakov je uzvratio. Gledao je u osvijetljeni oguljeni zid bez anđela Gabrijela. Sve novčanice dao je kao milodar crkvi. Izlazio je plačući, i nije ni primijetio prosjaka, ali on je vidio njega. „Što plačeš?“ upitao je Jakova. Jakovu krenuše još veće suze. „Dao sam sve u milodar crkvi. Moraju popraviti sliku anđela…“ „Neka, neka sinko, nemoj plakati. Ti si mi uvijek davao, dat ćeš kad opet budeš imao“, tješio ga je prosjak. „Nije samo to“, reče Jakov, „htio sam tog anđela moliti da pomogne prijateljevu ocu, stradao je u prometnoj nesreći i leži u komi.“ „Nemoj plakati, ako tvoj prijatelj zbilja jako voli svog oca, a ti se moliš za njih, bit će sve u redu. Vjeruj mi.“ Jakov obriše suze i krene kući. Nije se igrao cijeli dan. Čitao je knjigu koju je imao za lektiru, a mislio je na Dominika. Htio ga je nazvati mobitelom, ali se nije usudio čuti njegov tužan glas. Uvečer Dominik nazove njega, javlja mu radosnu vijest: otac se probudio i kad su otrčali on i majka u bolnicu, on ih je prepoznao. Liječnik je rekao kao će biti sve u redu. Polako će se oporavljati, ali će ozdraviti. Praznici su završili, a Jakov je znao dolaziti u crkvu i prije podne, poslije nastave. Htio je gledati kako se slika obnavlja. Jednom ga je zaustavio svećenik i začuđeno pitao kako to da dolazi gledati slikara restauratora. Jakov mu se ispovijedao kao kad bi došao u ispovjedaonicu. Rekao mu je sve o slici i kako je imao želje koje su mu se obistinile, ispričao je o Dominikovu ocu i o prosjaku što mu je rekao, a kojeg više ne vidi pred crkvom. Svećenik mu reče: „Slike simboliziraju i predočavaju riječi iz Svete knjige. Samo ti i dalje vrijedno uči. Kažu da je prosjak otišao u drugi grad. I slušaj“, naglasi svećenik, „anđeo ima više lica!“ Dječak je završio razred s odličnim uspjehom iako više nije imao želja za novonaslikanog anđela. Vrata crkve bila su mu prazna bez prosjaka. Ali i sad kada bi dobio peticu u školi, osjetio bi jagodice lijeve ruke kako ga žare.
kratka priča
4. priča: Josip Cvenić: Anđeli imaju više lica
Dječak je završio razred s odličnim uspjehom iako više nije imao želja za novonaslikanog anđela
Još nema komentara
Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
