Jednog sparnog ljetnoga predvečerja taksist M.S. završavao je radni dan. Posljednja vožnja bila je najdulja. Vozio je poslovne ljude u zračnu luku i dobio neočekivano veliku napojnicu. Vraćajući se kući zadovoljan, vozio je opušteno svoj opel record. Naslonivši lakat lijeve ruke na otvoreni prozor, desnom je ležerno pridržavao volan pjevušeći svoju omiljenu pjesmu. Približavajući se gradu, ugleda u daljini ženu koja raširenih ruku stoji nasred ceste dajući mu znak da se zaustavi. Kada se sasvim približio ženi, ugleda uplašenu i bespomoćnu mladu trudnica. Tek što se zaustavio, ona mu se obrati paničnim glasom. “Imam trudove! Molim vas hitno me vozite u bolnicu!“ Taksist je smjesti na zadnje sjedište, uvjeravajući je kako će sve biti u redu. Bi mu čudno da je sama i bez pratioca, no žena mu odmah ispriča da joj je suprug pomorac i da se uskoro vraća, a ona se zatekla kod njegove bolesne i teško pokretne majke, daleko od grada. Trudnica nije znala kako bi zahvalila ovom dobrom čovjeku. Zatraži njegovu adresu da mu se ona i njezin suprug posebno zahvale. M. S. joj dade svoju vizit-kartu ponudivši se da će nju i dijete nakon poroda besplatno odvesti kući suprugovoj majci.
– Kad ste tako dobar čovjek, željela bih da budete kum mome djetetu – kaže trudnica.
– Sa zadovoljstvom – uzvrati taksist.
Pogledavajući ga u retrovizor, smješkajući se, trudnica nastavi:
– Ako rodim djevojčicu, vi ćete joj dati ime.
Bez puno razmišljanja taksista kaže:
– Neka bude Orhideja!
– Neobično ime. Jako lijepo zvuči makar baš ne volim taj cvijet.
– Onda ćemo ga promijeniti.
– Ni govora! – odlučno će buduća majka.
Taksist zaustavi automobil uz vrata bolnice i otprati mladu ženu do rađaonice.
Svojima je za večerom pričao što mu se neobično dogodilo u vožnji.
Nakon desetak dana M. S. je dobio poziv da se javi ravnatelju bolnice.
– Sigurno me zovete zbog mlade trudnice koju sam nedavno dovezao. Ako je rođena djevojčica, bit ću joj kum – poče uzbuđenim glasom. I onda muk.
– Nažalost, nastao je veliki problem – započeo je ravnatelj. Sedam dana nakon porođaja žena je pobjegla. Pod jastukom ostavila je pismo u kojemu je napisala da ste vi otac djeteta i navela vašu adresu. Pogledajte – pruži mu savijen komad papira. M. S. osta ukočen. Problijedio je. Ruke su mu se počele tresti.
– To je čista izmišljotina! To je laž! – reče zaprepašteno.
Ravnatelj mu doda čašu vode, smirujući ga.
– Očinstvo se može dokazati. Ako to želite, uputit ću vas svom kolegi.
– Što prije molim vas – odgovori taksist.
O tom razgovoru u bolnici nije govorio supruzi niti djeci, dvadesetogodišnjoj kćerki i osamnaestogodišnjim sinovima blizancima. Ako bi supruga primijetila zabrinutost na njegovu licu, pravdao bi to umorom i dugim vožnjama.
Točno u određeni dan došao je po rezultate pretraga. Zbunila ga je liječnikova ljubaznost s kojom mu se počeo obraćati, kao da ga želi utješiti.
– Izvolite sjesti gospodine M.S. Stigli su rezultati pretraga... Moram vam reći da vi niste otac male Orhideje – taksistu se lice ozari, raširi ruke, i odahnuvši reče:
– Rekao sam vam, doktore, da ta žena laže!
Doktor priđe M.S. Položi ruku na njegovo rame i nastavi:
– Vi ne možete imati djece. Sterilni ste.
– Kako sterilan? Što vam to znači? Pa ja sam otac troje djece.
– Evo rezultata analize – reče doktor, pružajući mu plavu kuvertu s ljubičastim pečatom laboratorija.
M.S. zgrabi kuvertu i zgužva je u snažnoj šaci. Odskoči sa stolice i počne se histerično smijati. Napravi grimasu kao da će mu se lice raspući. Nekontrolirano se poče kretati po prostoriji. Nervozno otvori vrata i bez pozdrava napusti doktorovu sobu. Sjurio se niz bolničko stubište. Činilo mu se da sanja najstrašniji san svoga života. Sjedne u automobil i uputi se dugim zavojitim putem prema moru.
Zaustavio se na jednom pošljunčanom odmorištu. Iz pretinca u vratima automobila izvadi vrećicu od lanenog platna. Poče se verati strmom stranom prema vrhu stjenovitog brda. Zadihan i znojan sjeo je na ravnu kamenu ploču, naslonivši leđa na oštru stijenu. Gledao je u sivoplavo neprijateljsko more kojim plovi jedan sretan otac.
Istrese iz lanene vrećice pištolj. Otkoči oružje i prinese kratku cijev sljepoočnici. Oklijeva. Prolazi vrijeme, kao spora lađa koja uplovljava u luku. U daljini potmuli zvuk grmljavine. Ispustio je pištolj i položio glavu u šake. Htio je zaplakati, ali nije mogao. U svijesti su mu se nizale slike najljepših trenutaka obiteljske sreće koje su se bolno zarivale u njegovu dušu: rođenje djece, godišnjice braka, slavlja s prijateljima... čuo je ženin glas kako mu se nježno obraća govoreći da je on najbolji muž na svijetu. Ruke su mu drhtale. Naglo ustane. Potom zavitla pištoljem što je dalje mogao: čulo se kako meci paraju gusto mediteransko nebo, koje se zacrveni od iznenadne zrake sunca. Vrati se u automobil. Vozio je brzo. Gledao je cestu kao da je sanja. Na ulazu u mali primorski gradić iz odsutnosti ga trže udarac u automobil praćen prodornim vriskom. Zaustavi se i izađe van. Na asfaltu ležalo je nepomično tijelo djevojčice krvave glave, dok se šarena lopta kotrljala niz ulicu. Taksist podiže beživotno tijelo i unese u automobil. Jedna je žena zapomagala s balkona dozivajući policiju. Djevojčica je preminula na putu do bolnice.
Na suđenju M.S. kao olakotna okolnost uzeto je neoprezno istrčavanje iz dvorišta s loptom zaigrane djevojčice na prometnu ulicu. Osuđen je na tri godine zatvora.
Nakon odsluženja kazne u dogovoru s obitelji odlučio je usvojiti Orhideju.
Izrasla je u nevjerojatnu ljepoticu, uz obitelj koja ju je silno voljela. I sve je tako prolazilo, dok jednog dana niti se M.S. vratio iz vožnje, niti je Orhideja došla na ručak. Čekali su, svi uznemireni, dan i noć, počele su verzije da su Orhideju vidjeli kako stopira na cesti, uglavnom oboje su nestali bez traga. Nitko nije ni slutio kako su živjeli u sreći sve dok Orhideja nije rekla svom poočimu da je trudna.
Našli su ih nedugo poslije toga mrtve. Na tijelu Orhideje bile su dvije prostrijelne rane. U glavu i trbuh.
ovaj natječaj je čista namještaljka! netransparentan je, žiri je korumpiran i svake godine se natječu isti ljudi. objasnite mi molim vas logički kako je moguće da je od navodno 700 i više pristiglih radova ovo najbolje od najboljeg?! pa to je smiješno!!! ovo je loša književnost. zar nije sumnjivo to da se svake godine iznova objavljuju priče luke paljetka, zvonimira majdaka, dimitrija popovića, brune proface i inih? to je više sramotno. zašto se ti likovi, kad im je toliko stalo da se natječu, ne prijavljuju na natječaje gdje glavna nagrada nije 20 tisuća kuna? zašto se nikad ne prijave na bilo koji natječaj gdje nema novčane nagrade? jao, to je tako jadno. kad i književnost mora biti korumpirana neka ide sve dovraga!