Neupitna je profesionalnost kojom ekipa HTV-a produkcijski realizira televizijske emisije “A strana”. Ništa čudno budući da je i prije toga nekadašnja Televizija Zagreb bila poznata po svojim zabavnoglazbenim programima koji su i u vrijeme bivše države bili pozicionirani kao najbolji, a profesionalizmom “jači” od istovrsnih emisija drugih televizijskih studija republika i pokrajina, naroda i narodnosti. Drugim riječima, zabavne emisije oduvijek su bile adut domaće javne televizije.
Hrvatska je oduvijek imala jaku zabavnoglazbenu scenu i po tome bila izvoznik usporedivih programa u Sloveniju, BiH ili Srbiju. Možda se čini da se situacija od osamdesetih do danas okrenula, ili “okretala”, pa je zabavna glazba od dolaska novokomponiranog folka postala nezanimljiva masovnoj publici sklonoj “cajkama”, “narodnjacima” i sličnim proizvodima, ali čini se da ipak nije tako.
Upravo se “A strana” svojom temeljitošću pokazala novom medijskom crtom obrane nekadašnje pop i estradne scene, tehnološki i svirački danas podignute na novu razinu, koja upravo zbog odlične realizacije spomenutih emisija ima važan utjecaj na medijskom terenu “regije”, koliko god se vi sklanjali od te odrednice. Pa često dobivate pozive iz susjednih država kojima vas i gledatelji i sudionici obavještavaju da su “gledali” najnoviju, “sinoćnju” epizodu njihove omiljene emisije. Doduše, bilo bi lijepo da HTV, koji je financiran pretplatama gledatelja, barem dio te energije, novca i volje uloži i u novu autorsku rock i pop-glazbu mlađu od 40 godina, koja se kod nas stalno događa i proizvodi, a ne samo na “obrade” klasika od prije tridesetak i više godina. Pri kojima mladi pjevači, ponikli u “The Voiceu” i sličnim televizijskim show-inačicama, imaju dobre glasovne mogućnosti i simpatični su masovnoj publici, ali nikad od njih neće postati neke nove stvarne zvijezde na slobodnom tržištu koje odabire publika. Drugim riječima, kad bi trebalo platiti ulaznice za njihove koncerte, ništa od njih ne bi bilo, a da ne pjevaju provjerene stare hitove, pitanje je kamo bi stigli, osim nekoliko autorskih imena iz “A strane”, poglavito kantautorica i pjevačica koje već imaju priznate vlastite karijere.
Ukratko, koliko god se složili s tezom da se radi o potrebnim, tehnički visokoprofesionalno realiziranim emisijama, ostaje gorak okus u ustima da se pretežitom nostalgijom i simpatičnim nastupima pjevača ne dolazi do adekvatnog vrednovanja novih kreativnih postignuća koja na domaćoj pop i rock-sceni nedvojbeno postoje, a nema ih u programima televizije, koja bi trebala zahvatiti i taj segment današnje kulturne scene. A još je pogubnije kad se u nekim emisijama, kao u nedavnoj epizodi “A strane”, čuju ad hoc izjave koje široka publika čuje i zapamti, premda se radi o potpuno pogrešnim prosudbama. Primjerice, Josipa Lisac populistički je oplela po glazbenoj kritici te rekla otprilike da bi kritičari, ako već kritiziraju, trebali znati napraviti nešto bolje od glazbenika o kojima pišu. Shodno tome ispada da bi filmski, književni i likovni kritičari trebali snimati filmove, književni pisati romane, a likovni slikati, žele li se baviti kritikom, kao i da bi sportski komentatori morali zabiti bar nekoliko golova tjedno ili odvoziti spust na Sljemenu žele li zadržati kredibilitet “kritike”.
Čini mi se da je bi to poprilično izmijenilo tijek povijesti umjetnosti, koje je glazba samo dio, ali je popularna pa svatko ima potrebe i mogućnosti reći nešto o njoj. Osobno, ne da ne nemam ništa protiv gospođe Josipe Lisac, dapače, godinama sam pisao isključivo pozitivno o njoj, čak i u vrijeme kad su joj svi ostali prigovarali zbog nemoguće dikcije, a njezini noviji albumi poput sjajnog “Života” bili su mi itekako inspirativni da sam pisao i bilješku na ovitku spomenutog CD-a.
Kao što sam i na sva usta u Večernjem listu hvalio njezina najnovija postignuća poput izvrsnog zadnjeg albuma “From Croatia Records Studio”. Ne samo to, branio sam javno gospođu Josipu Lisac i kad je otpjevala svoju slobodoumnu i baršunastu verziju hrvatske himne “Lijepa naša” s klaviristom Zvjezdanom Ružićem na inauguraciji aktualnog predsjednika Zorana Milanovića, nakon izvedbe kojoj su ostali većinom prigovarali estetsku razgoropađenost i pretjeranu “subjektivnost” izvedbe.
No meni je to bilo O. K., mislio sam da je pravo Josipe Lisac da stavi svoj pečat i da kreativan pogled na svijet himni, kao i Jimi Hendrix desetljećima prije nje. Dapače, nakon svega toga napravio sam za Večernji list prošle godine i veliki intervju s njom, u kojem smo prošli svu njezinu dugotrajnu karijeru, da bismo se potom posvadili jedini put u životu, ali ozbiljno, nakon što sam javno kritizirao njezinu “kritičarsku” izjavu o Lady Gagi nakon što je otpjevala američku himnu na inauguraciji Joea Bidena.
Hoću reći, ako gospođa Josipa Lisac ima puno pravo pjevati na svoj način, bez obzira na to kakve reakcije pritom proizvodila, pretpostavljam da se i ona slaže da kritičari imaju pravo pisati na svoj način, jer sve ostalo bilo bi pogubno za slobodu pjevanja i pisanja. Pjevanja i izvedbi o kojima se, u slučaju Josipe Lisac, većinski piše pozitivno i s odobravanjem pa time nije baš najbolja adresa s koje bi se trebalo negirati prosudbe glazbene kritike. A ni domete Lady Gage kad pjeva američku himnu, nakon što smo Lisicu branili kad je otpjevala hrvatsku.
"Nova kreativna postignuća" (rocka, na kojega autor misli) nažalost nikada neće biti podloga za neku davno buduću emisiju tipa A strane. Iz jednostavnog razloga što nema niti blizu takvih kreativnih dometa kao što su prvi albumi grupe Time, Arsena, Josipe...