Novo normalno, sasvim logično, tematska je odrednica ovogodišnjeg, sedmog Zagreb Design Weeka koji se od 1. do 6. rujna održava na prostoru od 1000 četvornih metara u Hali V Tehničkog muzeja Nikola Tesla. Uz domaće i strane suvremene dizajnere, u sklopu događanja, otvara se i zanimljiva povijesna izložba “Zagrebačka ambalaža”, nekad normalne, a danas nezamislivo jake zagrebačke industrije stvorene još u Austro-Ugarskoj. Oko 100 izloženih predmeta, kutijica za šibice, boca alkoholnih pića, limenih kutija za kekse i bombone, nakit, lijekove, Kaštelove injekcije, serum protiv tetanusa iz 1945., dizajna koji je ponajviše u periodu između dva rata parirao svjetskim trendovima, podsjeća na vrijeme kada su u Zagrebu djelovali industrijski divovi poput Kaštela, Plive, Uniona, Patrije, Kraša, Pokornyja, Karbona, Tvornice olovaka Zagreb, Neve, Marijana Badela i obrtničkih radionica koje su odavno prestale s radom. Sve izloženo je iz kolekcije restauratora i kolekcionara Vitomira Andrije Bulaića, člana Družbe Hrvatskog zmaja, koji se kolekcionarstvom, konkretno filatelijom i filumenijom, počeo baviti 50-ih, još kao dječak. U pitanju je zgodna šetnja kroz zaboravljena dizajnerska imena poput Pavle Gavranića, najboljeg hrvatskog dizajnera prve polovice 20. st., ali i vidljive diktate vlasti pod čijim se utjecajem na logovima, primjerice, oznake Endehazije pretvaraju u zvijezde.
– Danijel Tomičić i ja dugo surađujemo s gospodinom Bulajićem koji je godinama radio kao antikvar i restaurator i fokus mu je bio obnova starog namještaja dok ga u jednom trenutku, kako mi je to sam rekao, nije počelo više zanimati ono što je u tim ormarima. U njegovoj su kolekciji tisuće tih fenomenalnih predmeta, i kad vidite njihovo šarenilo i maštovitost, spontano se nametnula ideja da ih treba i izložiti – kaže kustosica izložbe Maja Arčabić iz Muzeja Grada Zagreba.
– Ne najstariji, ali jako vrijedan izložbeni eksponat album je tvornice Bizjak i drug iz sredine 30-ih godina, u kojem je uvezano 25 etiketa za njihove konditorske proizvode. To je album rađen za trgovačkog putnika, na poleđinama tih etiketa su rukopisne bilješke o gramaži koja se nudi trgovcima i to je zaista nešto što u svojoj praksi nisam vidjela niti sam znala da je postojalo. Naime, limene ambalaže za slatkiše dosta je sačuvano jer se spontano čuvala u kućanstvima. Ipak, to je vrijeme u kojem nije bilo Ikee i kupovanja kutija po mjeri pa je ta ambalaža dobivala novu namjenu i u njoj su se čuvali brašno, šećer, pa i kabeli. No stvari poput ovog albuma su raritetne – objašnjava nam kustosica Arčabić. Album bi, kaže, na tržištu postigao visoku cijenu, ali nije primjereno da kaže koliku, a bilo je upitno i hoće li uopće biti izložen jer riječ je o vrijednoj obiteljskoj ostavštini gospodina Bulajića.
Jedan pak od najstarijih predmeta izložbe je kutijica Josipa Gmaza koji je prodavao lule i pribor za pušenje, a među najstarijim tvornicama koje su predstavljene ambalaža je tvornice likera i vina u Vlaškoj ulici koju su prije stoljeće i pol u Kraljevini Hrvatskoj, točnije 1862., osnovali Gracijan Mihić i Eugen Sabljić (njen današnji nasljednik je, što pokazuje i godinom u nazivu, Badel). Već 1863. kupuje je Zagrepčanin Franjo Pokorny i daje joj svoje ime — Kraljevska povlaštena zagrebačka dionička tvornica likera Franjo Pokorny pa kao takva djeluje do 1950. kada je nacionalizirana. Samo desetak godina nakon osnutka, Franjo Josip I. odlikovao je Pokornyja za gospodarski uspjeh, a do 1908. tvrtka je osvojila 60 nagrada za kvalitetu i izvozila diljem svijeta pa i na francuski dvor. Jedan od njenih kupaca bio je i Napoleon III. Od 30-ih prepoznatljiv logo radi im Pavle Gavranić, a bit će izložena i njihova duhovita boca za liker u obliku knjige. Lako se kamuflirala među knjige na polici pa je bila praktična za prikrivanje sklonosti alkoholu. Proizvedena je oko 1935. od ocakljene kamenine, plava za liker od kimla, a crvena za liker od vanilije. Izloženo je i nekoliko kutija za nakit Slavoljuba Bulvana, jednog od najboljih zagrebačkih zlatara. Njegov najpoznatiji rad je gradonačelnički lanac nastao po dizajnu Hermanna Bolléa. Ne koristi se od 1945. i čuva se u Muzeju grada Zagreba.
Godine pak 1902. zagrebački trgovci Slavko Deutsch i Julije König osnivaju Union, radionicu za proizvodnju slatkiša i deserta od čokolade. U Trojednoj Kraljevini Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji posao brzo raste pa već 1911. podižu novu zgradu u današnjoj Branimirovoj 21. Puno su investirali u dizajn, tako je uzorak za Union radio Atelier Tri! (Vladimir Mirosavljević te braća Zvonimir i Božidar Kocmut), najvažnija hrvatska reklamna agencija 1930-ih. Vilim Bizjak 1923. osniva tvrtku Bizjak u Rogaškoj Slatini, a 1928. tvrtku seli u Zagreb i pokreće tvornicu u Savskoj 32 gdje zapošljava 300 radnika. Godine 1950. Union, Bizjak i Grič objedinjene su i postaju Kraš, koji danas 1911. ističe kao godinu osnutka.
Hrvatski fašistički režim oduzima tvrtke Židovima, a u komunizmu su objedinjene što su potrošači često teško prihvaćali. Tako je Union bio prepoznatljiv brend u Americi pa američki kupci nisu prihvaćali proizvode pod novim imenom Josip Kraš. Zato su jedno vrijeme proizvodi paralelno nosili oba brenda što je također vidljivo na sačuvanoj ambalaži.
– Svaki režim ima svoje simbole koje implicira i na ambalažu. Vrijeme poslije Drugog svjetskog rata vrijeme je oskudice i neimaštine o čemu svjedoči i zanimljiv primjer iz 50-ih kada su kutije šibica Drava bile upotrebljavane za pakiranje Meginih ziherica, a preko loga Drave bila je prelijepljena smeđa traka i sa strane istaknuta etiketa tvornice Mega. Nakon rata proizvodi su se nastavili prodavati u ambalaži iz ratnog perioda, ali preko znaka NDH samo bi se aplicirala petokraka. Bio je to vid uštede – kaže kustosica.
Izložba ima baštinska obilježja, popraćena je i fotografijama starih tvornica, a izložene su i kutijice s mističnim logom Braco za kojeg nitko ne zna što je proizvodio i predstavljao pa se mole posjetitelji izložbe i čitatelji Večernjeg lista koji imaju neka saznanja o tome da se jave, čime sve poprima i detektivski karakter.
Kaže štovana novinarka Car "nekad normalne, a danas nezamislivo jake zagrebačke industrije stvorene još u Austro-Ugarskoj." S obzirom da je Zagreb tada imao oko 100 000 stanovnika a danas ih ima oko 800 000, kako je moguće da je tada bilo više radnih ljudi nego danas? Pogotovo jer je danas standard života neizmjerno veći. Ovo je jasan dokaz kako ideologija oslijepi čovjeka pa od drveta ne vidi šumu.