U hrvatska kina u ponedjeljak stižu “Noćni brodovi” redatelja Igora Mirkovića, topao i zabavan film o dvoje umirovljenika, koji zaljubljeni bježe iz staračkog doma na posljednju veliku avanturu.
Glavne uloge samozatajne Helene i vragolastog šarmera Jakova tumače Ana Karić i Radko Polič, s kojima smo razgovarali u njenom stanu u centru Zagreba, gdje zajedno čekaju službenu kinopremijeru filma. Polič je film već vidio na zatvorenoj pretpremijeri u zagrebačkoj Laubi. Ana Karić nije se usudila doći na projekciju.
– Nikad ne gledam svoje filmove. To je nama glumcima jako teško. Pa sjetite se samo kako je vama kad čujete svoj glas na nekoj snimci. Ipak, “Noćne brodove” sam pogledala na jednom malom ekranu u nedovršenoj verziji, dok su još bio u montaži. Nakon snimanja sam bila toliko zabrinuta kako je sve skupa ispalo da me Mirković nagovorio da pogledam film samo da se smirim. I sad kad me pitate kako sam zadovoljna, jedino čega se sjećam je da mi je Radko bio dobar – kaže nam Ana Karić, dok se Polič odmah ubacuje:
– O sebi ne mogu reći mnogo, ali tvrdim da je Ana Karić u ovom filmu ostvarila najbolju ulogu u povijesti hrvatskog filma!
Emocije se ne mogu glumiti
Veliku naklonost pokazali su već na snimanju, a emocija koja se među njima razvila pretočena je u gotovo opipljiv, topli odnos među likovima.
– Igor nam je od početka govorio da će film funkcionirati samo ako mi budemo funkcionirali. Da se među nama nije rodila ta bliskost, ništa mu ne bi pomoglo. Ali srećom, nešto je kliknulo već na prvoj čitaćoj probi i mi smo se tijekom čitavog snimanja osjećali kao tinejdžeri. To možda zvuči glupo s obzirom na naše godine, ali osjećaj kojeg sam dobila u ovom filmu je isti onaj kojeg sam imala kad sam sa 16 godina bila zaljubljena u jednog mladića. Ima kadrova u kojima smo se Radko i ja samo pogledali, a iskre su počele frcati kao kad smo bili mladi – smije se Ana Karić.
Slično se osjećao i Polič, koji kaže da se za ulogu pažljivo spremao, ali da je upravo njegova savršeno odabrana partnerica ono što ga je otvorilo da iz sebe izvuče maksimum.
– Likovi Jakova i Helene jako se razlikuju od nas kao osoba. Kao i Ana s Helenom, morao sam mnogo promišljati i kopati po sebi da izgradim lik Jakova. A onda sam u njega ulio emociju koju privatno gajim prema Ani. Tako lijepe emocije ne možeš glumiti. I tu je sve zablistalo. Moj glumački cilj je da pred kamerom djelujem stvarno kao da snimamo dokumentarni film. Gledatelj mora imati osjećaj kao da je film snimljen skrivenom kamerom, da u njemu ništa nije lažno – objašnjava nam Polič.
Kaže, najbolji poticaj i potvrdu da prava ljubav nema veze s godinama pronašli su u domu umirovljenika u kojem su snimali svoj prvi zajednički film.
– Tamo je bio jedan par koji se vjenčao mjesec dana prije našeg snimanja. Gospodin je imao 89 godina, a gospođu, naravno, nismo pitali za dob. Oni su se čitavo vrijeme držali za ruke, gledali su se zaljubljeno kao djeca, čak su i po pokretima djelovali mlađe. Po njihovoj vanjštini vidjelo se da imaju godina, ali po ponašanju to nikad ne biste rekli – prisjetio se razdragani Polič.
Bili su - previše mladi
Upravo takve, mladalačke vitalnosti koja izvire iz ovih zrelih glumaca pribojavao se i redatelj Mirković, koji je uporno pokušavao postići da Ana Karić i Polič izgledaju što starije, nemoćnije. Još prije je zacrtao da će njegova priča govoriti o zadnjem trzaju ljudi koji čekaju smrt, a njegovo dvoje glumaca sve su, samo ne bespomoćni starci. Poliča je zato često upozoravao da mora hodati teže, sporije, a Anu Karić, za koju je smatrao da izgleda suviše mlado i svježe, podvrgnuo je nimalo ugodnom tretmanu “poružnjivanja” kako bi mu se bolje uklopila u filmsku priču.
– Prirodno je da svaka glumica želi dobro izgledati, a ja u ovom filmu imam katastrofalnu kosu, užasno svjetlo, sve najgore! Glumice imaju jako razvijen osjećaj za rasvjetu. Ako bolje pogledate određene filmske dive, vidjet ćete da ih se uvijek snima iz jednog ili dva ista kuta. I ja točno znam kako se trebam okrenuti da bih izgledala bolje, ali taj sam instinkt morala potpuno zatomiti u snimanju jer Igor je stalno gunđao da mu Radko i ja izgledamo dvadeset godina mlađe nego što bi htio. Drago mi je što je bilo tako jer mislim da ne bih puno bolje izgledala ni da sam pazila na kut kamere, a sigurno bih lošije igrala jer bih prosipala koncentraciju na stvari koje nisu bile u mojoj kontroli – kaže nam Ana Karić. Ipak priznaje da ju je skoro “šlag strefio” kad se prvi put vidjela našminkanu na setu, pa je do kraja snimanja izbjegavala ogledala. Samo bi zažmirila i rekla: Hajde, snimaj!
Zbog potrebe da izgleda što starije, šminka i frizura od prvog su dana namjerno radile protiv nje, pokušavajući gracioznu glumicu pretvoriti u oronulu staricu. Transformacija je uključivala i veliku karakternu promjenu, jer pomalo neugledna Helena čista je suprotnost gracioznoj Ani Karić. Mnogi su primijetili da Ana u filmu čak ima potpuno drugačiji pogled od onog prodornog, svježeg, na kojeg su njeni poznanici navikli.
– Moje dobre prijateljice Alma Prica, Anja Šovagović i Dubravka Ostojić rekle su da me gotovo nisu prepoznale u foršpanu, a gledale su ga neovisno jedna od druge. To su žene s kojima u poslu i privatno imam toliko iskren odnos da vjerujem kako se ne radi samo o laskanju. Još davno smo se dogovorile da si o ulogama nećemo lagati. Zaista mi se na ovom projektu dogodilo nešto neobjašnjivo – kaže nam Ana Karić, presretna što je još jednom dobila priliku zaigrati glavnu ulogu u dugometražnom filmu.
U pedesetoj više nisi potreban
– Mi u zadnjih dvadeset godina gotovo i nismo snimali filmove, a to su sigurno bile naše najbolje glumačke godine. Zrelom glumcu lice govori više nego mladome, izražajnije je, iskustvo je bogatije. I kad dođeš u pedesetu, taman kad dođeš na svoj kreativni vrhunac, odjednom ti kažu da si nepotreban. To je jako teško. Ana i ja smo već prestali razmišljati o mogućnosti da ćemo ikad ponovno biti na platnu – objasnio nam je Radko, dodajući da slično razmišlja većina glumaca njegove generacije.
Ana Karić nešto je pomirljivija. Kaže, u teatru radi više nego ikada, i to uglavnom s mlađim redateljskim zvijezdama poput Ivice Buljana, i zbog toga se ne osjeća odbačenom. Čak joj je ponekad žao što ima previše posla, a ne može odoljeti projektima koji su sve atraktivniji.
Jednom se ipak posebno veseli. Novom glumačkom angažmanu s Radkom Poličem, s kojim se neočekivano silno zbližila tijekom snimanja Mirkovićeva filma.
– Ljetos smo se, još pod dojmom zajedničkog rada na filmu dopisivali mobitelima, svatko sa svojeg otoka. Radko je ljetovao na Unijama, a ja na Olibu. Taj dan su Ivica Buljan i Robert Waltl bili kod mene, pili smo vino i uživali kad je odjednom došla Radkova poruka kako moramo zajedno napraviti predstavu. Pokazala sam tu poruku Buljanu, a on je rekao: “Slažem se!” – prisjeća se A. Karić, koja kao posebno lijepo iskustvo ističe zajednički mali kazališni komad inspiriran poezijom kojeg su u suradnji s Buljanom već izveli u Sloveniji 28. kolovoza.
– U njemu smo igrali muža i ženu. Ja sam na jednoj klupici ležao u Aninom krilu i prepričavao joj svoje prvo seksualno iskustvo s muškarcem. Da nije bilo Ane iz koje sam mogao crpiti svoju emociju vjerojatno to ne bih znao igrati, jer osobno nemam homoseksualnih iskustava. Ali kad smo nas dvoje stali na scenu, iz tih likova ponovno je frcala takva iskrena ljubav da su mnogi ljudi proplakali – priča Polič.
Taj komad ponovno će odigrati na Festivalu slovenske drame na uskršnji ponedjeljak, a već ovih dana pripremaju i jedan od dva zajednička projekta koje su nedavno dogovorili. Prvi će biti autorska predstava inspirirana Ionescovim komadom “Mahnitanje u dvoje” u Teatru &TD koju će režirati Nataša Rajković, a zatim će s redateljem Ivicom Buljanom pripremiti Handkeov komad “Bolest smrti”, napisan po noveli Margaret Diras.
Jedva izdržali snimanje
No prije toga ih čeka promocija Mirkovićeva filma “Noćni brodovi”, kojem mogu zahvaliti što ih je spojio na tako lijep način. Iako, priznaju oboje, snimanje nije bilo ni približno romantično kao što iz ove perspektive može zvučati.
– Bili smo strašno umorni, snimali smo po 14 sati dnevno. Snimanje nam je zbog skromnog budžeta bilo prekratko i zato smo sve morali ispucati u što manje vremena, bez mogućnosti za odmor ili pogrešku. Radko je bio jako bolestan, ja sam išla na infuziju. U svakoj pauzi išla sam prileći u kombi da dođem k sebi – kaže Ana, a Radko sanjivo dodaje kako bar jednom u životu želi imati ne povlaštene, nego samo normalne uvjete snimanja.
– Dođe mi da plačem kad čujem kakve uvjete imaju neki naši strani kolege. Ono što Amerikanci snime u deset dana, mi napravimo u jednom. Presretan sam što smo dobili ovaj film i što je tako dobar, ali dok smo ga snimali gutao sam šake tableta i mislio da će mi srce otkazati. A kad se snima, nema stajanja dok god je glumac živ. Ako slomiš nogu, nekako te zagipsaju i nastavi dalje. Radi dok ne crkneš! – objašnjava Polič.
Ipak, iako sad vidi da su neke stvari mogli napraviti malo drugačije, vrlo je zadovoljan rezultatom njihova rada.
– Na toj prvoj projekciji u Laubi došao sam pogledati film kao profesionalac, uočiti neke greške i ocijeniti vlastiti i tuđi angažman. Na kraju me, prije svega zbog divne Ane Karić, film toliko uvukao da sam ga gledao kao i publika, zaboravivši na svoju ulogu u njemu. To je jedan izuzetno normalan film s normalnom pričom nade i ljubavi. A to nam strašno fali u trenutcima predviđanja svjetskih katastrofa, materijalnog i moralnog kolapsa. On ljudima daje nadu – zaključuje Polič.
A nadu svakako daje i njihova romantična priča o prijateljstvu i suradnji, koja će uskoro roditi novim kazališnim projektima. Jedva čekamo!
Zanimljivo je što se Ana Karić (u životu) nije baš ništa promjenila od kad sam ju ugledao prije (koliko?), valjda prije pedesetak godina. Ona kao da je Žena za sva vremena. Čestitam. Pogledat ćemo film.