Kad sam u ožujku bio u Nashvilleu, posjetio sam trgovinu Third Man Records Jacka Whitea koju je White, stanovnik Nashvillea, prije nekoliko godina tamo otvorio skupa s tonskim studijem. Osim svojih albuma i odlične selekcije alternativnog rocka, starinskog bluesa i funka, ima tamo Jack White izložena i ekskluzivna izdanja Third Man Recordsa, poput singla Boba Dylana "Blind Willie McTell" koji je distribuirao kao i četverostruki Dylanov vinil "Springtime in New York", ekskluzivu koju je dogovorio sa Sonyjem (i Dylanom naravno).
No, posjetitelji koji su trgovinu posjetili 19. srpnja mogli su na policama naletjeti na vinil u bijelom kartonu, s bijelim labelom na kojem je pisalo samo "No Name". Ispostavilo se da se radi o šestom samostalnom albumu Jacka Whitea koji je "no name" postupkom anonimno pustio u prodaju. Budući Jack White teško može nešto napraviti anonimno, internet je uskoro pregorio u recenzijama ploče koja se pojavila na YouTube kanalu, a u rujnu se očekuju i uobičajena fizička izdanja vinila.
Dok čekamo "svoj" primjerak, preslušavanje "No Namea" kroz 13 pjesama vodi vas do povratka Jacka Whitea temeljnom i bučnom gitarističkom poslu koji u ovako žanrovski čistom i jasnom izdanju nije svirao godinama. Iako zvuči korijenski i bendovski, ironija je da je White sve instrumente odsvirao i nadosnimavao sam, što je još jedan paradoks; da bi se vratio korijenima i usput se riješio svih današnjih naslaga glazbenog biznisa, White se morao osamiti i pritom postigao ozbiljan zgoditak bendovskog ugođaja. Puno je tu finesa pri prolasku glazbom kakvu je svirao i prije, ali u ovako čistom obliku radi se skoro o pokretu otpora prema funkcioniranju današnje scene.
Dakako da će marketinški trik "bezimenog" stavljanja primjeraka nove ploče na police trgovine odraditi svoje, već i je, ali inspiracija i sviračke sposobnosti Whitea toliko su poznate da tu nema nikakve sumnje; dobili smo brutalno izravan iskaz kojim Jack White opet podebljava svoju misiju i izdvojenu poziciju na današnjoj sceni. Malo je ljudi s ovoliko šarma, talenta i volje da se prodrmaju ustaljeni mehanizmi glazbom i garažnom strategijom kakvu su prije skoro točno 50 godina patentirali The Stooges svojim trećim, zadnjim albumom "Raw Power". Gdje su oni stali, Jack White nastavlja dalje.
