“S Arsenom sam se prvi put profesionalno sreo u Dramskom kazalištu Gavella 1973. godine. Još sam kao gimnazijalac pripadao ljubiteljima Arsenove poezije i glazbe i maštao o danu kada ću ga upoznati. Kako bi Arsen rekao: ‘Sve te vodilo k meni.’ Arsena i mene spojilo je kazalište. Kosta Spaić režirao je ‘Holderlina’ Petera Weissa, Arsen je pisao glazbu, a kada nije imao pjevačke angažmane, svirao je flautu u malom orkestru. Ja sam glumio mladog Sinclaira i pjevao Arsenove songove...”
Ovim nostalgičnim tekstom Zlatka Viteza otpočinje predstava “Geste i grimase” kojom su se Histrioni na kraju 12. Gumbekovih dana prisjetili svoje bogate suradnje s pjesnikom, kantautorom i jedinstvenim kazališnim čovjekom Arsenom Dedićem. A da je ta suradnja doista bila bogata, svjedoči i podatak da je veliki Arsen s Histrionima surađivao u čak dvadeset i šest projekata, počevši od čuvene “Domagojade” 1975. godine.
Plovili u svakom smislu
“Histrioni su plovili u doslovnom i prenesenom smislu. S njima sam od samoga početka. S njima mi je bilo mučno, dosadno, dugo, loše plaćeno, neizvjesno i teško, strašno loše ocijenjeno, osobito u vrijeme elitnih kazališnih gesta i grimasa, ali to je ipak moje najljepše provedeno vrijeme, i kazališno i prijateljsko”, svojedobno je izjavio Arsen govoreći o suradnji s Histrionima i njihovim neupitnim vođom Zlatkom Vitezom.
A Vitez je u “Gestama i grimasama”, odužujući se prijatelju, suradniku i kumu uz pomoć iskusnih histriona kao što su to eterična Sanja Marin i energični Franjo Kuhar te pijanist Oliver Belošević, osmislio kabaretsku predstavu kako bi publiku neobavezno prošetao Arsenovim stihovima i tekstovima o glumačkoj profesiji, ali i vrlo često melankoličnim songovima iz histrionskih predstava. Glumce je obukla Eliva Ulip, a jednostavnu scenu uobličuje portret karizmatičnog šibenskog pjesnika i kantautora. Predstava ima dominantni kajkavski i zagrebački štih, u kojem se, kao što je već poznato, Vitez snalazi kao riba u vodi, jer je Arsen Dedić vrlo često za Histrione radio glazbu baš na kajkavske predloške. Uostalom, neke vrlo uspješne skladbe Dedić je radio i za Festival kajkavske popevke potvrđujući svoju svestranost i na tom polju glazbenog stvaralaštva.
Publika u Histrionskom domu srdačno je pozdravila topli glas iznimno scenične i beskrajno profinjene Sanje Marin, istinske dame hrvatskog teatra, baš kao i velike recitativne i interpretacijske mogućnosti odličnog glumca Franje Kuhara čije velike potencijale hrvatske pozornice nisu dovoljno iskoristile.
Spomenuli i Praljka
“Geste i grimase” ponovno su podsjetile na Arsenov lucidni pjesnički stav, ali i na cinizam njegove pjesničke geste koji je s posebnim veseljem i nadahnućem brusio na umjetničkom, napose glumačko-kazališnom polju. Najnovija histrionska kabaretska predstava stoga se prisjeća i dotiče i Vladimira Visockog, Bulata Okudžave i Miroslava Krleže, baš kao i šekspirijanskih likova ili pak arsenovskih nimalo džentlmenskih bodlji upućenih tenorima, lakoglazbenim notama, Vitezovu izletu u politiku, teatarskom afektiranju, pa i alkoholizmu kojem se znaju odati ljudi od scene i od pisma, ponekad i gubeći kontrolu nad svojim i tuđim životima.
“Djela Histriona bez zla i bez mraka jedino još vrijede gledano iz zraka” jedan je tipično ironični Arsenov štiklec koji se nekoliko puta ponavlja u ovoj predstavi različitih raspoloženja u kojoj je Zlatko Vitez uspio spomenuti i svog prijatelja tragične sudbine Slobodana Praljka, ali i inzistirati na Arsenovim stihovima o nasušnoj potrebi glumaca da stvaraju slobodno i u slobodi, bez obzira na okolnosti. Istina, predstava bi mogla trajati koju minutu kraće, čime bi dobila na kompaktnosti i uvjerljivosti, no još nije kasno da prorade one Arsenove škare i blago, kozmetičko “štrihanje” koje je, uostalom, i spomenuto u “Gestama i grimasama”, predstavi koja odaje dužnu počast duhovnom kajkavcu Arsenu Dediću čiji je bezgranični talent bio jedan od najvažnijih i najčvršćih histrionskih zamašnjaka u dugom nizu turbulentnih desetljeća.
