Na prvu vijest da Croatia Records priprema box set s remasteriziranim reizdanjima svih LP ploča (i CD-a) i debi singla “Top” Bijelog dugmeta, prva mi je pomisao bila da je osvježavanje starih snimaka u slavnom studiju Abbey Road ponajprije dobar marketinški trik koji impresivnom diskografskom pothvatu više treba osigurati dozu autoriteta nego što je osobito nužan. Naime, albumi Bijelog dugmeta, pogotovo oni s početka karijere, snimani i miksani u Londonu, bili su već za ono vrijeme svjetski proizvod i, smatrao sam, danas bi ih bilo dovoljno otisnuti na kvalitetnom vinilu (za razliku od nekadašnjih ploča, pa i za naše uvjete hvaljenih Jugotonovih, koje objektivno zvuče “tanko”). K tomu, Croatia Records je dosad već napravila nekoliko remasteriranih izdanja (taj posao vrlo kvalitetno obavlja Goran Martinac) i lanjski CD box Original Album Collection zvučao je vrlo dobro.
Najnovije remasteriranje dosad je i najveća promjena i više je, barem za moj ukus, prilagođena današnjim zahtjevima slušatelja LP-a nego nužno CD-a. Usporedimo li ovo i prethodno remasterirano izdanje, djelomice je smanjena voluminoznost zvuka (što možda najbolje dolazi do izražaja u slučaju pjesme “Šta bi dao da si na mom mjestu”) da bi se instrumentima i vokalu dalo više čistoće, karaktera i “ljepote”, a otvoren je prostor za disanje basova. Zahvaljujući tome, iskustvo slušanja novih starih LP ploča Bijelog dugmeta doista je iskustvo ravno slušanju ploča svjetskih izvođača. Druga je stvar koliko se originalna produkcija tih ploča razlikuje od svojih svjetskih uzora, poglavito Led Zeppelina od kojih Bregović na ranim albumima nije posuđivao samo zvuk nego i konkretne melodije (npr. usporedimo li "Blues za moju bišvu dragu" i "Since I've Been Loving You"), ili koliko je sintetska produkcija osamdesetih općenito zvučala “tanje”, ali novi LP-i nose toplinu zbog koje se sve više diskofila posljednjih godina vraća slušanju vinila.
A o sadržaju se sve manje-više već zna. Koliko voljen, toliko i osporavan bend zbog svog koketiranja s folkom i navodnog poseljačivanja publike, nema nikakve sumnje da je Dugme bilo najveći bend ovih prostora koji je natkrilio ne samo granice rocka, glazbenih žanrova i pop-kulture nego je postao punokrvni društveni fenomen i njegov snažni oblikovatelj.
Kronološko slušanje Dugmetovih albuma može potpuno neupućenoj osobi kazati štošta o glazbenim, ali i društvenim prilikama u YU: oni su pisali tu priču od početka sazrijevanja rock-glazbe (iako nitko nikada ne bi pionirsku ulogu na ovim prostorima mogao oduzeti Dragi Mlinarcu, niti zaboraviti da se u isto vrijeme s Dugmetom na glazbeno sličan, ali intelektualno različit način u scenu uključio Buldožer). Uspješno su se na svoj osebujni način prilagodili novom valu i liberalizaciji društva te kroz socrealističnu agitaciju Jugoslavije na zadnjim albumima, na kojima se više nisu obraćali primarno rockerskoj publici, pred vlastitim očima mogli svjedočiti dezintegraciji bivše države i njezine ideologije.Ovaj veliki diskografski pothvat, koji je izrastao iz diskofilske strasti direktora CR-a Želimira Babogredca (i njegove ljubavi prema Beatlesima kojima je EMI ljetos objavio mono LP box set), bit će još veći nastave li se njegovim tragom obilježavati i slične godišnjice. No, sada je na potezu publika - proizvod je vrhunski, sad treba vidjeti koliko je slušatelja danas spremno platiti ovakve spomene. I gušte.
