Premda je zlatna era njihovih nastupa davno iza njih, Stanlio i Olio upuštaju se na turneju po Britaniji i Irskoj. Unatoč pritisku užurbanog rasporeda i uz podršku svojih odanih supruga Lucille i Ide, ljubav dvojice komičara prema nastupima kao i odanost koju osjećaju jedan prema drugome pomoći će im da izdrže sve prepreke i zauvijek osiguraju mjesto u srcima svoje uvijek vjerne publike...
Siže je to sjajne biografske drame “Stanlio i Olio” premijerno prikazane u siječnju 2019. godine, filma koji je stigao i u dvorane diljem Hrvatske. Glavne likove utjelovili su Steve Coogan (nominiran za BAFTA-u) i John C. Reilly (nominiran za Zlatni globus). Lik Oliverove supruge odigrala je Shirley Henderson, dok Laurelovu suprugu Idu glumi Nina Arianda, a glumačke bravure ujedno su i najjači adut filma. Režiju za ovaj film potpisuje Jon S. Baird, a scenarij nagrađivani britanski TV producent i scenarista Jeff Pope.
Sinonim za tjelesne suprotnosti
Laurel i Hardy u ovom su dijelu svijeta bili poznati prema talijanskom prijevodu kao Stanlio i Olio, koji će ubrzo postati najuspješniji par komičara u povijesti filma, pa i ponijeti status filmske ikone. Britansko-američki glumački par Stan Laurel – Stanlio (pravim imenom Arthur Stanley Jefferson) i Oliver Hardy – Olio, poznat i pod nadimkom Babe, toliko ih je sjajno utjelovio da su i danas pohranjeni u uspomenama nekoliko generacija.
Dva komičara prvi su put zaigrala zajedno davne 1919. na filmu “The Lucky Dog”, koji je emitiran 1921. godine. Početkom 20-ih godina prošlog stoljeća neko vrijeme snimali su odvojeno kratke filmove za Hal Rouch studio, a 1926. ponovno su se počeli pojavljivati zajedno. Godinu dana poslije i službeno su postali tim.
Humor su temeljili na kontrastu razmetljiva pretilog Olija i djetinjasta suhonjavog Stanlija te njihovoj nespretnosti, uz izniman osjećaj za komiku situacije te postupno i razrađeno izazivanje kaosa, kao primjerice u glasovitoj borbi tortama u “Bitki stoljeća” (The Battle of the Century) L. McCareya i C. Bruckmana iz 1927. godine.
Bili su među rijetkim komičarima nijemoga razdoblja koji su se uspješno prilagodili zvučnome filmu, što se dade iščitati iz ostvarenja kao što su “Glazbena kutija” (The Music Box, 1932.) J. Parrotta, “Fra Diavolo” (1933.) H. Roacha i Ch. Rogersa, “Sinovi pustinje” (Sons of the Desert, 1933.) W. A. Seitera, Bonnie Scotland (1935.) H. Roacha i J. W. Hornea.
S vremenom su postali najpoznatije i najisplativije zvijezde filmskog studija Hal Rouch. Među njihovim najpopularnijim filmovima su “Sons of the Desert “(1933.), “Way Out West” (1937.), “Block-Heads” (1938.) i kraći “Big Business” (1929.), “Helpmates” (1932.) te njihov Oscarom nagrađivan “The Music Box” (1932.).
Filmski par napustio je studio Rouch 1940. godine, da bi se u to vrijeme pojavili u osam komedija niže produkcije za filmske studije 20th Century Fox i Metro-Goldwyn-Mayer. Od 1945. do 1950. nisu se pojavljivali na filmu, već su se potpuno posvetili kazalištu. Svoj posljednji film (Atoll K / Utopija) snimili su u Francuskoj prije nego što su se povukli 1951. godine.
Stanlio i Olio nisu samo jedan od najomiljenijih glumačkih dvojaca, koji je pružao suze i smijeh mnogim generacijama. Oni su toliko ušli u svakodnevni život da su upravo ova dva simpatična čovjeka postala sinonim za tjelesne suprotnosti. Razlog svima dobro je znan – Stanlio je bio suhonjav, a Olio prilično krupan momak.
Strašna nesreća
Olio je rođen kao Norvell Hardy u Harlemu u New Yorku kao najmlađi u obitelji s petero djece. Otac, ratni veteran, preminuo je i prije njegova prvog rođendana, i upravo u njegovu čast u godinama koje dolaze preuzeo je očevo ime Oliver. No nije to bila jedina tragedija koja je potresla Hardyjeve. Olijev stariji brat Sam utopio se u rijeci Oconee u Covingtonu, rodnom gradu njihove majke. Upravo O ga je liver izvukao iz rijeke, ali ga nije uspio spasiti.
Ova strašna nesreća na njemu je ostavila dubok trag, pa je izrastao u problematično dijete. Kako bi ga disciplinirala, majka ga je poslala u vojni koledž u Milledgevilleu, gdje se nije uspio prilagoditi, pa se preselio na Young Harris College u Sjevernu Georgiu, gdje je pao razred. Bio je tada 13-godišnjak.
Škola ga nikad nije zanimala, no zainteresirao se za glazbu i teatar. Pobjegao je iz škole i pridružio se kazališnoj družini, no umjesto da ga prekori, majka je prepoznala njegov talent za pjevanje pa ga je poslala u Atlantu, gdje je studirao glazbu i vježbao vokal s učiteljem pjevanja. Istodobno, počeo je pjevati u teatru Alcazar za 3,50 dolara tjedno, a kućni budžet punio je i radeći za projektorom, ali i kao “kartodrapac” na ulazu.
Bio je sretan pjevajući, ali nešto je nedostajalo, pa je prijateljima u to vrijeme govorio da ga privlači gluma i kako bi neke role odigrao bolje nego glumci. No, na tom putu ispriječila se čista fizika. Oliver Hardy bio je krupan mladić, visok 1,85 metara i težak 36 kilograma, pa su njegove ambicije bile limitirane. Prve uloge bile su sporedne uloge zlikovaca. Da bi san postao stvarnost, međutim, trebao je pričekati još nekoliko godina do susreta sa Stanom Laurelom.
Poput svog budućeg američkog prijatelja Olivera, i Stan je rođen u obitelji s petero djece, ali u Velikoj Britaniji. Njegovi roditelji bili su aktivni u teatru – otac kao menadžer, a majka kao glumica – pa je Stana podizala baka. Pa, ipak, Stan je imao neusporedivo lakši život nego Oliver. Škola mu je išla od ruke, pa je redao najbolje ocjene na najboljim fakultetima. Zahvaljujući roditeljima, vrata teatra trebao je samo odškrinuti. To je i učinio nakon što se s roditeljima preselio u Škotsku, u Glasgow.
Kada je diplomirao na Rutherglen Academy njegov otac, u to vrijeme menadžer Glasgow’s Metropole Theatrea, zaposlio je sina. Njegov idol iz djetinjstva bio je Dan Leno, jedan od najvećih britanskih komedijaša. Nadaren prirodnim talentom za kazalište, Stan Laurel je svoj prvi nastup odradio na pozornici Panopticona u Glasgowu kada mu je bilo 16, a u tom periodu do perfekcije je izučio nove vještine, pantomimu i skečeve. K tome, Stan Laurel bio je, čak i prema standardima svoga vremena, nevjerojatno plodan pisac pisama. Projekt koji se bavi arhiviranjem korespondencije Stana Laurela danas čuva više od 1500 artefakata, i to su tek neki, s obzirom na to da su mnogi njegovi rani radovi izgubljeni. Bio je, doslovno, čovjek pisama. Odlazak preko velike bare u Ameriku i susret s Oliverom Hardyjem, koji je u međuvremenu zavolio komediju, bio je neizbježan.
Amerikanac Oliver Hardy ženio se tri puta, a privatnu sreću pronašao je tek u trećem braku sa suprugom Virginijom Lucille Jones (vj. 1940. – 1957.), s kojom je proveo posljednjih 17 godina života. S Myrtle Reeves (vj. 1921. – 1937.) i Madelyn Saloshin (vj. 1913. – 1921.) nije uspio pronaći mir za kojim je težio.
Britanac Stan Laurel ženio se čak četiri puta, a na zalazu filmske karijere skrasio se s Idom Kitajevom (vj. 1946.–1965.), s kojom je živio do smrti. U tom braku rođeno je i dvoje djece, Lois Laurel i Stanley Robert Laurel.
Ono što mnogi njihovi fanovi ne znaju jest da su ova dva potpuno fizički suprotna lika zapravo bili jako bliski prijatelji u stvarnom životu. Jedan o drugom govorili su s puno ljubavi i privrženosti.
Osim karijere na filmu, ovaj nerazdvojni dvojac zajedno se aktivirao među slobodnim zidarima. Inicijaciju je, u Solomon’s Lodge na Floridi, prošao Oliver Hardy, a potom mu se, kao član reda Grand Order of Water Rats, pridružio i Stan Laurel.
U svibnju 1954. godine Olio, odnosno Hardy, imao je prvi ozbiljan zdravstveni problem kada je pretrpio blagi srčani udar. Zbog toga je, prvi put u svom životu, odlučio brinuti se o svom zdravstvenom stanju. Izgubio je više od 70 kilograma za nekoliko mjeseci, čime je potpuno promijenio izgled po kojem je bio prepoznatljiv.
Razgovarali mimikom
No, uslijedio je i jak moždani udar zbog kojeg je ostao nepokretan, a nije mogao ni govoriti. Tih ga je dana svakodnevno posjećivao prijatelj Stan. Kako je Oliver šutio, šutio je i Stan. Zahvaljujući umijeću komuniciranja mimikom, koju su godinama gradili na filmu, Stan je bio jedan od rijetkih koji je u tom periodu mogao komunicirati s prijateljem. Oliver Hardy pretrpio je još dva moždana udara početkom kolovoza 1957. godine i pao u komu iz koje se nikada nije probudio. Umro je od cerebralne tromboze 7. kolovoza 1957. godine u 65. godini. Njegovi kremirani ostaci nalaze se u masonskom vrtu Valhala u Hollywoodu.
O tome koliko je Stan bio potresen njegovom bolešću, a poslije i smrću, svjedoče deseci pisama koje je u tom periodu pisao svojoj rođakinji. “Nedostaje mi strašno i osjećam se potpuno izgubljenim. Ne mogu shvatiti da je otišao”, napisao je. Ispraćaju prijatelja nije nazočio zbog svoje bolesti.
– Babe će razumjeti – kratko je prokomentirao. Stan Laurel, naime, i sam se oporavljao od srčanog udara. Iako se oporavio, nikada više nije snimao ni nastupao, a u javnosti se rijetko pojavljivao. Živio je povučeno u Santa Monici do svoje smrti 23. veljače 1965., osam godina nakon Hardyja. Stanlio i Olio umrli su poraženi bolešću, s dubokom tugom u srcu i porukama prijateljstva. No, iza njih ostaje trajni spomen generacijama koje dolaze – deseci filmova, pa i aktualni filmski hommage dvojici velikana.
