Taman kada je Berlinska filharmonija otišla iz Zagreba, Koncertna dvorana Lisinski postala je farma koka nesilica. Ne, nije ravnatelj Dražen Siriščević našao nov način financiranja skupih koncerata, već Teatar Rugantino ovih dana ima zadnje probe za svoju novu predstavu "Kronika seoske ljubavi", čija je premijera u petak 25. veljače, u maloj dvorani. Riječ je o djelu Ivana Vidića koje se događa u seoskom okruženju, kada se bivši branitelj, koji mir pokušava pronaći u bijegu iz grada na selo, pridruži svojoj novoj susjedi, bivšoj misici, te osnuje još jedan OPG za prodaju jaja. Predstavu režira Dario Harjaček, a uz Gordanu Gadžić, ravnateljicu Rugantina, na sceni je Sreten Mokrović.
Sve troje glavnih protagonista kažu da se ovaj tekst "sam izabrao".
– Dugo sam razmišljala o njemu kao mogućnosti. Meni je divan Vidićev jezik, oduševljavaju me njegove slike, ali me bilo strah zbog dramske strukture, pa sam ga malo ostavila po strani. Planirali smo raditi jedan Koljadin tekst, ali sam se u konačnici vratila Vidiću, iako je on vrlo zahtjevan autor – objašnjava Gordana Gadžić i dodaje da rade mjesecima, da je premijera trebala biti prije nekoliko mjeseci, ali da im je korona "kupila" dodatno vrijeme u kojem su postali doslovno opsjednuti tekstom.
Čime točno, najbolje objašnjava redatelj Dario Harjaček.
– Odlučili smo se vizualno ozračje i scensku igru koji su hiperrealizam, jer ovo je priča u kojoj se život očituje na mnogo nivoa. Danas ljudi stalno traže neke putove bijega, ljudima je dojadio grad, ne žele više ganjati neke velike ciljeve. Svatko od nas u jednom trenutku kaže: "Otići ću na selo." Ovo je u prvom redu priča o ljudima koji su cijeli život proveli u gradu i sada traže izlaz iz vlastitih životnih razočaranja, traže ga u jednostavnoj priči kao što je proizvodnja jaja. To je tipičan vidićevski cinizam jer to su ljudi koji su odustali od života, od ljubavi, ljudi koji se žele vratiti jednostavnom životu, a onda im se sve to od čega bježe, poput bumeranga vrati. Ovdje je selo samo platforma preko koje se život vraća u svim svojim slojevitostima – kaže Harjaček i pojašnjava kako Vidić u ovom djelu pomiče granice ljubavi i seksualnosti, senzualnosti, uopće strasti i čini to u generaciji šezdesetogodišnjaka:
– Imamo jako malo tekstova koji se bave strašću ljudi 60+. Mislim da su se u svijetu promijenili neki parametri, godine su na neki način drugačije postavljene. Danas imati šezdeset više ne znači imati jako puno godina, to su još vitalne godine u kojima ljudi traže svoje strasti, svoj život i ispunjene do kraja. I tako ovdje imamo ljude koji su u nekim godinama, a zaljube se doslovno kao klinci, uđu u odnos koji bi bio tipičan za ljude od sedamnaest ili dvadeset godina. I to je jako zanimljivo i time smo se scenski puno bavili, na koji način izvući strasti iz Vidićeva teksta. Njegov tekst je uvijek jako utemeljen u životu, ali je to jedan stilizirani književni jezik, u biti jedan pomaknut jezik koji traži vlastiti kod igre, i ne može biti do kraja realističan – kaže Dario Harjaček i podcrtava to obećanjem da su stvorili predstavu koja doslovno frca od strasti.
Nakon takvih riječi, nije baš lako glumcu Sretenu Mokroviću reći da ga dugo nismo na sceni vidjeli u ulozi fatalnog ljubavnika, a on kroz smijeh kaže da je "konačno došlo i njegovo vrijeme" te nastavlja:
– Specifična je ovo uloga, kakvu samo Vidić može napisati. I zato sam odmah pristao na ovu suradnju, na neviđeno i nečitano. Odavno sam vezan s Vidićevim tekstovima, oni se provlače kroz moju karijeru, još od mladih dana. Fan sam njegovih tekstova, a kada sam pročitao ovu dramu, iako bi bilo bolje reći melodramatsku komediju, vidio sam da ćemo do ostvarenja predstave imati i redateljskih, dramaturških i glumačkih problema, koji su netipični, ali vrijedni svakog truda. Kada Vidić piše, on bez ostatka ulazi u problematiku kojom se bavi, a njegova je mašta i bogatstvo izričaja takvi su da se čovjek tu može i izgubiti – priča Mokrović i podcrtava to načinom na koji Vidić stvara svoje likove, jer on i kada piše o izgubljenim ljudima, onima kojima su sve lađe potonula, za njih snažno navija:
– On kao da skida koprenu s naših očiju, mijenja način na koji mi vidimo te ljude. On piše o ljudima koji su sami sebe doveli u poziciju da se moraju suočiti sa sobom i činjenicom da nema tog mjesta gdje se čovjek može sakriti od samoga sebe. Moj lik Milivoj čak gradi podzemno sklonište, za neki sljedeći rat, ali jasno je da sklonište od života ne postoji – kaže Mokrović.
