Očekivali smo to. Neki ljudi jednostavno misle da moraju braniti sistem – rekao mi je umjesto pozdrava nasmijani Rajko Grlić nakon razgovora u kojem ga je kolegica s javne televizije usred festivalskog centra suočila sa svojim mišljenjem o njegovu novom filmu. Intervju za Večernji list dogovorili smo nakon premijere filma "Svemu dođe kraj", koji je prikazan na otvaranju 71. Pulskog filmskog festivala, uz iskreno oduševljenje publike koja je čak naglas navijala i pljeskala njegovim likovima – ljudima koji su odrasli kao dio trulog koruptivnog sustava, da bi se potom okrenuli protiv njegovih najistaknutijih zločinaca i donedavnih suradnika. Inspiriran knjigom "Na rubu pameti" Miroslava Krleže, scenarij za "Svemu dođe kraj" napisali su Ante Tomić i sam Grlić, a u njemu glume Živko Anočić, Jelena Đokić, Emir Hadžihafizbegović i drugi.
Jedan ste od rijetkih redatelja na koje publika jako dobro reagira, i jučer ste samim pojavljivanjem na pozornici prije početka filma nagrađeni ovacijama. Kako tumačite tu svoju popularnost?
Ja pričam priče. Iz filma su one nestale, nema više puno pripovjedača. Danas su u modi takozvani art filmovi, klaustrofobični, nesretni, mali... To je s jedne strane jer produkcija ne može preživjeti više, a ni generacije filmaša koje dolaze nemaju potrebu za početkom, sredinom i krajem. Ja sam odgojen da je film nešto što treba imati gledatelje. Nema filma bez magičnog trijumvirata platno, autor i dvorana u kojoj sjedi publika. Ja volim tu magiju i ne želim raditi tako da me gledaju samo mama, tata i dva prijatelja. Za sada sam u tome uspijevao, moji filmovi imali su neki odjek.
S Antom Tomićem imali ste čak dvanaest verzija ovog scenarija, a radite kao tandem već dvadeset godina – što vas drži zajedno?
Ante i ja upoznali smo se prije više od dvadeset godina kada je došao u Motovun da napravimo intervju za Slobodnu Dalmaciju. Pročitao sam njegovu tada jedinu knjigu, u kojoj su bile dvije priče o istom liku, jedna prije i jedna za vrijeme rata. Zamolio sam ga da napiše i treću, smještenu iza rata. Rekao je da je to divna ideja i da će mi je poslati za tjedan dana, a onda se godinu dana nije javio. No kada se napokon javio, imao je napisano već pola romana "Ništa nas ne smije iznenaditi". Predložio sam mu da na temelju toga snimimo film, no rekao mi je da ga pisanje scenarija uopće ne zanima. Nedugo potom napravili smo čak sedam zajedničkih verzija onoga što će postati "Karaula". Od tada naša suradnja ne staje jer dijelimo istu strast i isti bijes prema onome što nam se u državi događa.
Sada ste se obojica vratila Krleži, koji je i danas vrlo aktualan. To s jedne strane govori o sjajnom autoru, ali i o depresivnoj činjenici da se naše društvo uporno ne mijenja.
Ne mijenja se jer nikada nije napravljen potpuni restart, svaki je period nastavak nečega, u podrumu kuće uvijek je talog koji se pretvara u blato. Možete na tome izgraditi fantastičnu zgradu, ali iz podruma uvijek smrdi i vlaži kuću. Ja tako u najjednostavnijoj metafori vidim naše društvo, koje se ne može te vlage riješiti. Koji god sistem postane novi stanar, tko god u toj zgradi ima novu državu, ta vlaga je tu jer je nitko nikada nije imao snage isušiti, nego su zatvarali nos, mijenjali političke afilijacije i u suštini nastavljali isto.
Čini li vam se da postoji mogućnost da se u našoj državi to blato zaista isuši?
Nisam veliki optimist jer mislim da su ljudi koji su to mogli napraviti otišli iz ove države. Misleći ljudi koji vjeruju u sebe nisu otišli iz ekonomskih razloga, nego jer su htjeli sretan život, htjeli su se u miru baviti svojim poslom, da im djeca rastu negdje gdje nema mržnje i da nikome nije važno kojoj stranci pripadaju. To je u svijetu sve teže naći, ali ta ljudska iluzija da se negdje može živjeti bolje odvela je stotine tisuća sjajnih klinaca koji bi zapravo ovdje trebali vladati. Otišli su nam odlikaši, a vladaju ponavljači.
Na predstavljanju vašeg filma Emir Hadžihafizbegović rekao je da smo taoci polusvijeta. Smatrate li da je to točno?
Da. Ogroman broj političara koji vladaju ovom zemljom je polusvijet. Kad slušaš ove novokomponirane DP-ovce, kada čuješ da netko govori kako Nebojša Slijepčević više neće snimati filmove, vidiš da su to ljudi koji nemaju škole, a ni prirodna inteligencija nije ih darovala. Politički se približavamo Srbiji, a meni je to jako tužno.
Kroz jedan lik u filmu vrlo eksplicitno prozvali ste HDZ, na što se Arenom prolomio pljesak. Jeste li očekivali takvu reakciju?
Nisam, ali nisam mogao ni govoriti o slonu u prostoriji a da ga ne spomenem. Nesreće kroz koje naši ljudi prolaze rođene su u tom HDZ-u, koliko god se oni pokušavali umiti i doraditi, a sada više ni to. Oni su pronašli te ljude kojima su dali naše tvornice, oni su krivi za tisuće nesretnih radnika koji su izgubili dostojanstvo i poslove, zanijeli su ih nekim velikim nacionalnim ponosom da ne primijete što im se zapravo događa. Ako radite film o današnjoj Hrvatskoj, bilo bi lažno ne spomenuti HDZ.
Gledajući film, odmah sam pomislila i na Todorića, Horvatinčića… Koliko ste se inspirirali stvarnim biografijama naših tajkuna i političara?
Pažljivo smo ih čitali i pratili. Nismo mogli uzeti samo jednoga, nego smo napravili zbir tih ljudi koji su u svojoj srži strašno slični, razlike su samo u pojavnosti. Jedni viču, a drugi su, kao, fini. Suštinski je to isto – malo se krade, pa se pobjegne, pa se nekoga ubije, pa se ne ide u zatvor… Zato je Krleža tako aktualan.
I što vas je usprkos tome privuklo da se iz Amerike vratite u Hrvatsku?
Ja želim ovdje pričati priče jer me ovdje boli ono što se ljudima događa. Nigdje drugdje na svijetu to nisam osjećao. Volim Ameriku, mislim da je dobro razumijem, ali me njezine nepravde ne bole tako kao što me boli nepravda u zemlji u kojoj sam odrastao i u kojoj ću se pokopati.
Je li tu i neka doza idealizma, da ste još uvijek ljuti na sve što nam se događa?
Sigurno, bez idealizma se ništa ne može raditi. Kome da pričam ako ne vjerujem da išta mogu učiniti? Sretan sam što i moji glumci osjećaju ovaj prostor na isti način, neki od njih to mogu jako dobro artikulirati, a ja volim raditi s osviještenim ljudima s kojima mogu zakopati ispod površine. Ne bojim se pametnih glumaca.
Ako vam zaista povjerujemo da je ovo vaš zadnji film, što biste nakon njega voljeli raditi?
Sljedeći film. Već četiri puta rekao sam da je neki "zadnji", ali čim ga završimo, Ante i ja počnemo se igrati novim idejama. Međutim, raditi filmove sve je napornije i skuplje, a ja ne znam hoću li skupiti snage da se u to upustim još jednom. Glava bi htjela, ali tijelo ne može.
Ooooooo, daaaaa...