Kada je Ry Cooder 1979. godine objavio "Bop Till You Drop" i hvalio se prvim digitalno snimljenim albumom, bio sam jedan od onih koji nisu previše dijelili oduševljenje. Kvaliteti pjesama svaka čast, "Bop Till You Drop" jedan od Cooderovih najboljih albuma, ali snimka je zvučala nekako apotekarski hladno i previše kristalno čista. Zvuk je to koji će u sljedećim desetljećima postati dominantan, s još naglašenijim varijantama kompresiranja i pojačavanja snage, a ponovno je predmet sporenja otkako su se vinili vratili na velika vrata.
Naime, pisalo se već o tome da je prošle godine prodaja vinila u SAD-u i Velikoj Britaniji znatno narasla. Istina, taj se skok dogodio s prilično niskih grana, ali lani je broj prodanih vinila u Velikoj Britaniji prešao brojku od milijun primjeraka, a u SAD-u gotovo devet milijuna, sa skokom od gotovo 50 posto u odnosu na prethodnu godinu. No, s takvim, nesumnjivo dobrodošlim trendom počelo se i otvorenije govoriti o mogućim spornim stranama trenda. Neil Young, poznat kao veliki borac za dobar zvuk, čak i inovator novoga formata Pono za koji tvrdi da je najvjerniji originalu koji proizvode glazbenici, proglasio je to "pomodarstvom" jer, kaže, "mnogi ljudi danas kupuju ploče ne shvaćajući da kupuju digitalne mastere, što znači da su to obični CD-i na vinilima".
Pravi diskofili znaju razliku: ploče su nekada nudile analogni zvuk, što se manifestira kao topliji i ugodniji zvuk. No, pitanje je li zvuk vinila doista bolji od CD-a ovisi o kutu gledanja: je li bolji zvuk onaj koji najvjernije moguće oslikava originalnu zvučnu sliku ili "topla" linearna reprodukcija možda i manjeg broja informacija?
Goran Martinac, majstor zvuka iz CR-a koji je radio remasteringe domaćih izdanja, uključujući i nova LP izdanja Bijelog dugmeta (koja su jedina u nas rađena s analognih zapisa), tvrdi da CD-i mogu vjernije reproducirati originalnu zvučnu sliku:
– Vinil jednostavno, za razliku od CD-a, ne može reproducirati frekventnu sliku i čistoću zvuka koju ton-majstori i producenti stvore u studiju – kaže, ali napominje da vinili, osobito stari, imaju veću dinamiku, zbog pretjerane kompresije CD-a.
Sean Magee, njegov kompanjon iz projekta Bijelo dugme, koji je u Abbey Roadu radio i remastere albuma Beatlesa (važan podatak fanovima: jedino su mono LP izdanja rađena iz analognih izvora), smatra da je povratak vinila sjajna i vrlo ironična pojava jer će nadživjeti CD format koji ih je trebao istisnuti.
– Što se zvučne razlike tiče, besmisleno ih je uspoređivati jer su to dva različita medija. Dobar CD je dobar CD, a dobar vinil je dobar vinil, najvažnija je glazba koja se na njima nalazi. No, za mene je vinil puno opušteniji i predaniji način slušanja albuma jer postaje gotovo ritualni obred – kaže za Večernjak Magee.
Ukratko, premda digitalni zapisi na vinilima već sami po sebi zvuče nešto drukčije zbog ograničenja medija (igle, otiska, nakupljene prašine), pa to slušatelju može davati dojam toplijeg i mekšeg zvuka, najveća je razlika ipak u stavu. Ploče su stil života, daju priliku za veće sudjelovanje slušatelja, lakše ih se konzumira zbog nekada velike neprohodnosti 70 minuta glazbe u komadu na CD-ima, a već sam fizički kontakt s glazbom utjelovljenom u velikom omotu i vinilu u startu daje draž koju ne nudi nijedan digitalni oblik. Iskreno, meni sasvim dovoljno za novu (staru) pomamu koju, za razliku od nekada, više ne uzimam(o) zdravo za gotovo!
>> Ploče se slušaju, gledaju i čitaju
Ovo je tocno sto su rekli, cd je cd, a vinil je vinil. Cd ima stvari koje vinil ne moze dostici, a vinil ima stvari koje cd ne moze dostici, e sad tko sta voli. Vinil jedino ima tu jednu po meni ogromnu manu, trosi se, jer igla grebe po njemu, pucketanje iako nekom romanticno je ustvari smetnja u zvuku, cd toga nema, on je u tom smislu nepotrosiv (bar za nasih zivota, a za daljnu buducnost cemo vidjeti). Cd mi je daleko bolji bio u slusanju recimo Jarre-a, 24 bit cd, visoki tonovi su odlicni. Vinil pak kako sta, al mi je bio zanimljiv u nekim, ne svim, rock stvarima i u Jazz-u. Vinil skine neke duboke tonove sto se kod cd gubi. Mislim sve su to detalji koji osim zescih audiofila ostali ljudi niti ne cuju. Vise je to neki fetish, stil zivota. A ono sto me iritira a ovdje pise, a to sam vec negdje i drugdje procitao, a to je "ploca se slusa, gleda i cita" kao da se CD ne slusa, ne gleda i ne cita, mislim koja glupost. I cd ima omot, i gleda se, i cita, i slusa. U knjizici cd-a stane nekad vise informacija nego na klasicni omot vinila. Samo je format manji, meni to uopce ne smeta, cak mi je i prakticnije. Tako da ima klepetanja malo u vezi ovih stvari..