U sedamdeset sedmoj godini umro je akademik, slikar i grafički dizajner te jedan od najuglednijih hrvatskih likovnih umjetnika Boris Bućan. Vijest o njegovoj smrti objavio je na svojim stranicama Nacionalni muzej moderne umjetnosti, a potvrdila ju je i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti koja je objavila da je Bućan preminuo još 18. svibnja, ali je vijest u javnost odaslana tek nakon posljednjeg oproštaja od velikog umjetnika koji je obavljen u obiteljskom krugu 24. svibnja.
Bućan je rođen 15. ožujka 1947. godine u Zagrebu, gdje je 1967. završio Školu za primijenjenu umjetnost. Akademiju likovnih umjetnosti upisao je u Ljubljani, a studij slikarstva nastavio je u Zagrebu, iako je za sebe znao reći da je bio najgori student na Akademiji likovnih umjetnosti, koji nije volio dolaziti na predavanja te se zbog toga sukobljavao s profesorima.
Još se za vrijeme studija počeo intenzivno baviti grafičkim oblikovanjem, a pažnju javnosti privukao je plakatima za Galeriju studentskog centra, Teatar ITD i Dramsko kazalište Gavella. Njegovi plakati, primjerice onaj za balet "Žar ptica" Igora Stravinskog rađen za Hrvatsko narodno kazalište u Splitu stekao je svjetsku slavu te je uvršten u postav izložbe The Power of Posters u Muzeju Viktorije i Alberta u Londonu. U pregledu najuspješnijih plakata 20. stoljeća taj je muzej Bućanu dodijelio naslovnu stranicu u svom katalogu, a u konkurenciji bilo je oko 250 plakata uglednih umjetnika iz cijelog svijeta. U javnoj memoriji napose ostaju njegovi plakati rađeni za Zagrebačke simfoničare i zbor Radio-televizije Zagreb.
Od 2020. godine tri plakata Borisa Bućana nalaze se u stalnom postavu Muzeja moderne umjetnosti (MoMa) u New Yorku, koji ukupno ima dvadeset četiri njegova djela. Bućanovi plakati bili su traženi i na međunarodnim aukcijama, pa je tako plakat "Žar ptica" prije godinu dana prodan na aukciji newyorške galerije Rennert za 11.000 dolara. Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu u svom fondu ima čak 350 Bućanovih plakata.
Bućan je realizirao osamdesetak samostalnih izložbi, te više od stotinu i šezdeset zajedničkih nastupa, među kojima su i bijenala u Veneziji i Sao Paulu, Trijenale u Milanu, ali i World Goes Pop 2015. godine u Tate Modern u Londonu, gdje je izlagao zajedno s hrvatskom velikom umjetnicom Sanjom Iveković. I dok je Bućan izložio dvadeset plakata iz serije Bućan art iz 1972. godine, Sanja Iveković predstavila se videom "Slatko nasilje" iz 1974. godine.
Bućan je dobio i dvadesetak vrhunskih nagrada i priznanja, a njegovi se radovi danas nalaze u najistaknutijim svjetskim muzejima i galerijama od New Yorka i Essena do Melburnea i Münchena. Kao jedan od njegovih prvih javnih likovnih nastupa, u sjećanju šire javnosti ostaje pločnik obojen u plavu u Varšavskoj ulici u Zagrebu koji je radio s Josipom Stošićem za galeriju Centar u Gundulićevoj ulici. Kao mladi čovjek, interesirale su ga intervencije u javnom prostoru.
Umjetnik snažnog stvaralačkog erosa, bavio se i fotografijom, a posljednjih godina fotografirao je koristeći opciju zooma na mobilnom telefonu, što mu je poslužilo za iznimno posjećenu izložbu "Havanaze" u Meštrovićevu paviljonu prije tri godine. Tu je taj nezaustavljivi umjetnik i majstor umjetničke intuicije, primjerice, izložio potret Nikole Tesle na korištenim papirnatim maramicama, ali i duhovite portrete pape Ratzingera, Alberta Einsteina, Micka Jaggera i Marka Marulića.
U fundusu Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti nalaze se četiri umjetnikova djela, i to "Crvena traka" iz 1971., "Ratna mornarica" i "Pas" iz 1988., te rad na papiru iz serije "U vlaku" iz 1992. godine. Bućan je bio i vrlo zanimljiv i prodoran portretist, pa je tako portretirao i našu proslavljenu primadonu, mezzosopranisticu Ružu Pospiš Baldani. Često je znao govoriti da i današnji likovni umjetnici moraju izmisliti portret, jer se portreti više ne mogu raditi na iskustvima iz renesanse ili iz 19. stoljeća.
Atelje je godinama imao u prostorijama negdašnje Studentske poliklinike na Trgu žrtava fašizma, u zgradi koja je vlasništvo HAZU i koju za svoj izložbeni prostor i stalni postav priželjkuje Nacionalni muzej moderne umjetnosti, a u kojoj je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio ustaški i gestapovski zatvor. Bućanova majka bila je židovske vjere i rođena je u Ukrajini, a otac mu je s poznatim dizajnerom Alfredom Palom završio na Golom otoku, a onda po kazni i u rudniku, što ga je odmalena natjeralo na totalnu distancu od politike i ideologije svake vrste. Distanciran od politike i vlasti ostao je do smrti.
O tržištu umjetnina u Hrvatskoj imao je nisko mišljenje te je znao govoriti da radovi naših najvećih umjetnika često postižu cijenu kao i radovi talentiranih studenata iz Berlina ili Beča. Stoga nije volio kontaktirati s kolekcionarima i trgovcima umjetnina. Više je volio stvarati, i to u miru, bez svjetla reflektora. Bio je svestrani umjetnik. Radio je vitraje u crkvi sv. Blaža, plakat za predizborni skup Marka Veselice, ali je i dizajnirao omot za knjigu Ive Goldsteina o Jasenovcu. Boris Bućan. Gospodin umjetnik.
